Božić – Povijesni razvoj
Nije nam poznat dan Isusova rođenja. Evanđelja o tome ništa ne govore. Unatoč tome, prema svjedočenju Klementa Aleksandrijskog (+ 215.) na Istoku su neki slavili Kristovo rođenje 20. svibnja, drugi 20. travnja, a drugi opet 17. studenoga.[1] Isti pisac ironično napominje kako nekima, očito, nije dovoljno istraživati godinu kada je Gospodin rođen, nego, potaknuti prevelikom radoznalošću, žele otkriti i dan Isusova rođenja.[2] Anonimni autor iz 243. u djelcu De Pascha computus tvrdi da je Krist „Sunce pravde“ rođen 28. ožujka jer bi to bio četvrti dan stvaranja. Spis De solsticiis et equinociis (konac 3. ili sredina 4. st.) veli da je Krist začet 25. ožujka.[3] Ovi različiti datumi sugeriraju da u prvim stoljećima nije postojao sigurno fiksiran blagdan Kristova rođenja. U svakom slučaju, prva sigurna godina slavljenja Božića na dan 25. prosinca je iz 354. u spisu Depositio martyrum: „VIII kal. Ian. natus christus in Betleem Iudeae“. [4] Spis spominje slavlje Božića kao uhodanog blagdana, stoga se pretpostavlja da se počeo slaviti najkasnije za Julija II. (337.-352.) ili njegova nasljednika Liberija (352.-366.).[5] Ako i možemo okvirno utvrditi vrijeme kada se počeo slaviti Božić, nema jedinstvenog mišljenja zašto se Božić počeo slaviti upravo toga dana. Uglavnom su dvije teorije.
Prva teorija vezana je uz poganski blagdan zvan Dies natalis solis invicti ili kraće Natalis solis invicti, to jest Rođendan nepobjedivog sunca.[6] Naime, u Rimu se u 3. st. slavio istočnjački kult boga Mitre, Nepobjedivog sunca. Zabilježeno je da je car Aurelijan 274. podigao hram u čast bogu Mitri i dao ga posvetiti upravo 25. prosinca. Datum nije slučajan: toga dana je prema rimskom kalendaru bio zimski solsticij. Valja također dodati da je i među poganskim Slavenima i Germanima bio poznat određeni kult sunca, pa su o zimskom solsticiju bdjeli i palili obredne vatre, da bi „pomogli“ mladom suncu da se rodi.[7] Nije slučajno da se i danas hrvatski veli Badnjak (= noć bdjenja) a da se badnjacima nazivaju one oblice koje su se do nedavno stavljale na ognjište da gore cijelog Božića. Prema tome, odabir 25. prosinca kao dana Kristova rođenja bio bi izvrstan primjer inkulturacije. Crkva je raširenom i popularnom poganskom blagdanu Rođendana nepobjedivog sunca, počeli slaviti rođendan Krista koji je pravo sunce pravde, prema Mal 3,20: „A vama koji se Imena moga bojite sunce pravde će ogranuti“. Konačno, u Zaharijinu hvalospjevu čitamo: „Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi mlado sunce s visine“ (Lk 1,78). Međutim, valja ipak priznati, o ovoj teoriji nemamo izravne potvrde u otaca toga vremena. U prilog ovoj teoriji može ići i činjenica da je „dies solis“ u tjednu postao „dies dominica“ – nedjelja.
Druga teorija se temelji na datumima i okruglim brojkama.[8] Već u 3. st. bilo je veoma rašireno mišljenje da je Krist umro 25. ožujka (proljetna ravnodnevnica). Iako je ovaj datum povijesno neodrživ, zasnovan je na astronomsko-alegorijskoj pretpostavci da je 25. ožujka stvoren svijet.[9] Krist, u kojega je sve savršeno, morao se utjeloviti istoga datuma kada je i svijet nastao – da se ispuni određeni broj cjelovitih godina. Prema tome, Krist se utjelovio 25. ožujka, istoga je datuma i umro (cjelovit broj godina!), pa je, prema tome, rođen 25. prosinca.[10] Duchesne za ovu teoriju nalazi potvrdu u povjesničara Sozomena koji svjedoči da su montanisti slavili Uskrs (Kristovu smrt), ali i utjelovljenje 6. travnja (umjesto 25. ožujka), pa onda i Kristovo rođenje, logično, 6. siječnja.
Rekao bih da se ove dvije teorije mogu lako nadopuniti. Obje teorije polaze od proljetne ravnodnevnice (ekvinocija) i zimskog suncostaja (solsticija), s time da jedna naglašava poganske blagdane vezane uz zimski solsticij, dok druga za polazište uzima stvaranje svijeta i povezuje ih s Kristovim utjelovljenjem i smrću. Sunce koje se rađa u prosincu simbol je Krista, a početak godine o proljetnom ekvinociju simbol je stvaranja i novog stvaranja – otkupljenja. Kako god bilo, moramo priznati da je datum Božića sjajno izabran, jer i danas je on bez premca najomiljeniji kršćanski blagdan iako bi teološko-liturgijski prvenstvo trebalo imati Sveto trodnevlje…
Slavljenje Božića
Već nam Grgur Veliki (+ 604.) donosi svjedočanstvo o tri božićne mise. U počecima se na Božić slavila samo danja misa. Nakon Efeškog sabora (431.) na kojem je Marija proglašena Bogorodicom, sagrađena je u Rimu bazilika Svete Marije Velike, a u slijedećem je stoljeću uz nju sagrađen i oratorij u čast betlehemskih jaslica. Tako se došlo na pomisao da se u tom oratoriju u noći 24./25. prosinca slavi isto bogoslužje kao i u Betlehemu. Općenito obilježje palestinske liturgije u to vrijeme bilo je da su određena otajstva Kristova života slavili – naravno – uz određena mjesta. Tako su i Božić slavili u Betlehemu. Međutim, zašto baš u ponoć? Kršćanska je tradicija veoma rano upravo tako razumjela ovaj odlomak Knjige mudrosti:
Dok je mirna tišina svime vladala i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, jurnula je tvoja svemoguća riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja (Mudr 18,14-15).
Pri tome je „riječ“ iz navedenoga teksta shvaćena kao Riječ Božja, utjelovljeni Božji Sin koji je došao na svijet u trenutku kad je noć brzim tijekom stigla do sredine puta, tj. u ponoć. U svakom slučaju, tako je po uzoru na palestinsku liturgiju u Rimu, uz božićnu dnevnu misu nastala misa polnoćka. Osim toga u Rimu se 25. prosinca također slavila i sv. Anastazija u njezinoj bazilici. To je bio poseban blagdan za bizantske velikodostojnike (koji su tada bili predstavnici službenog vladara – bizantskog cara). Tako je papa, već od 5. st., da bi ih počastio, na Božić ujutro prvo išao slaviti misu u baziliku sv. Anastazije (Anastazija je bila srijemska mučenica, a njezino je štovanje iz Bizanta došlo u Rim). Tako je nastala božićna misa zornica, koja je ostala i kad se više nije posebno slavila sv. Anastazija. Molitve iz te mise nalazimo u Grgurovu sakramentaru. Prvo stoji odgovarajuća molitva (zborna, darovna, predslovlje i popričesna) za sv. Anastaziju, a onda alia, tj. kao druga molitva se donosi ona božićna. Te su molitve ušle u sve kasnije misale sve do 1969., i to kao druge molitve božićne mise zornice, s tim da se ispuštalo predslovlje o Anastaziji (koje donosi Grgurov sakramentar).[11] Četiri božićne mise su, dakle, bile ovako raspoređene:
- Misa predvečerja Božića u bazilici Marije Velike.[12]
- Noćna misa (ponoćka) u oratoriju jaslica uz baziliku Marije Velike.
- Misa zornica u bazilici sv. Anastazije i
- Božićna danja misa u bazilici sv. Petra.[13]
Kasnije se i dnevna misa slavila u Mariji Velikoj (jer je papi bilo prenaporno ići čak do bazilike sv. Petra), tako da je ta bazilika postala „božićna” bazilika.[14] Kad se rimska liturgija (ponajviše zaslugom Karla Velikoga) proširila po čitavom Zapadu, ove su se 4 mise počele slaviti i izvan Rima.[15]
U današnjem misalu prva se božićna misa službeno zove misa bdjenja. Slavi se navečer 24. prosinca. Logika je jasna: kao što sve velike svetkovine (Uskrs, Petar i Pavao, Ivan Krstitelj, Velika Gospa) imaju svoju misu bdjenja,[16] tako i Božić, makar ima i misu ponoćku. U praksi je ova misa posljednjih godina postala tzv. „mala ponoćka“ za djecu i starije osobe kojima bi bilo prenaporno doći na ponoćku.[17] Svaka od četiri mise ima svoje obrasce molitava i čitanja.[18] Na polnoćki se čitaju prekrasna čitanja: Iz 9,1-3.5-6 (Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku“),[19] Tit 2,11-14 („Pojavila se milost Božja“) i Lk 2,1-14 („Izađe naredba cara Augusta…“.[20] Jutarnja božićna misa – zornica naziva se i pastirska jer se u njoj navješćuje evanđelje koje govori o poklonu pastira. U dnevnoj se misi čita Iz 52,7-10 (Glasonoša koji naviješta mir i sreću), Heb 1,1-6) („Više puta i na više načina…“) te Iv 1,1-18 („U početku bijaše Riječ“). Spomenimo još i to da danas na Božić nema spomena sv. Anastazije. U Rimskom martirologiju – i danas važećem – ona se, naravno, spominje na dan 25. prosinca. U Vlastitom misalu naše nadbiskupije njezin se spomen slavi15. siječnja.
[1] Usp. Za povijest ove svetkovine usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica,2. L’anno liturgico nella storia, nella messa – nell’ufficio, Ancora, Milano, 1969. (fototipsko izdanje 1998.), str. 65-72; B. BOTTE, Les origines de la Noël et de l’Epiphanie, Louvain, 1963.; V. ZAGORAC, Krist, posvetitelj vremena, KS, Zagreb, 1996., str. 173-175.; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 141.
[2] Sunt autem qui curiosius natali Domini non solum annum, sed etiam diem addunt, quem dicunt XXVIII anni Augusti, in XXV Pachon: Stromata I., 21, 145, u: PG 8,885.887.
[3] Conceptus est ergo Dominus noster octavo calendas aprilis mense martio, qui est dies Paschae, passionis Domini et conceptionis eius, u: B. BOTTE, Nav. dj., str. 99 Appendix.
[4] Spis se nalazi u jednom starom kalendaru, tzv. Kronografu: T. MOMMSEN (prir), Chronica minora saec. IV. V. VI. VII., Vol I, Berolini apud Weidmannos, MDCCCXCIV (1894.), str. 71.
[5] Podsjećamo da je upravo papa Liberije dao sagraditi baziliku Svete Matije Velike uz koju je usko vezano slavljenje Božića.
[6] Najpoznatiji zastupnik ove teorije jest B. Botte, vidi nav. dj.
[7] Kao zanimljivost spomenimo i poznatu bajku Ivane Brlić-Mažuranić (očito nastalu na osnovu drevnih mitova) „Sunce djever i Neva Nevičica“ gdje se za mitsku baku Mokoš veli da je cijelu zimu u močvarama „bajlila i tetošila nejako Sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo prosinulo“.
[8] Najpoznatiji zastupnik ove teorije je Duchessne, vidi: L. DUCHESNE, Origines du culte chrétien: étude sur la liturgie latine avant Charlemagne, Paris 1889.
[9] Prisjetimo se da je u starini – još u Rimljana! – godina započinjala mjesecom ožujkom (početak proljeća!), tako da i danas septembar doslovno znači „sedmi“, oktobar „osmi“, novembar „deveti“, a decembar „deseti“ mjesec, što znači da je godina počinjala ožujkom.
[10] Tu tezu potvrđuje još Hipolit Rimski početkom 3. st.
[11] Na toj misi je poslije svake božićne molitve (zborne, darovne i popričesne) slijedila i molitva svetoj Anastaziji.
[12] Naravno da se ova misa „bdjenja” do reforme slavila ujutro, 24. XII.
[13] Prema Comesu iz Würzburga, na ponoćki su se čitala čitanja Iz 9,2-7; Rim 1,1-6 i Tit 2,11-15; na zornici Iz 62,1-12; Tit 3,4-7; a na dnevnoj misi Iz 52,6-10; Heb 1,1-12. Usp. Revue Bénédictine 27(1910) str. 41-74, ovdje: 46.
[14] Valja imati na umu da je papa do 13. st. stolovao u Lateranu (koji je razmjerno blizu bazilike sv. Marije Velike), a bazilika sv. Petra je razmjerno daleko, s druge strane Tibera.
[15] Budući da se ova prva, „misa bdjenja” slavila 24. XII. ujutro, praktički se govorilo o tri božićne mise.
[16] Da se prisjetimo: po svom postanku bdjenje se slavi cijelu noć. Međutim, u navedenim slučajevima se praktički radi tek o tzv. „misi uočnici“.
[17] Osim toga, budući da su za polnoćku gotovo sve crkve pretijesne, ova „mala ponoćka” dobro dođe da se sama ponoćka odtereti.
[18] Međutim, u važećem lekcionaru prije mise polnoćke stoji napomena: „U misama koje se slave na Božić rabe se sljedeći obrasci, no iz pastoralnih se razloga mogu izabrati tekstovi iz jedne od triju misa koje pojedinačnoj zajednici bolje odgovaraju“. Šteta da se ova opaska ne odnosi i na misu bdjenja, jer je i to božićna misa.
[19] Tužno je slušati kako čitač krivo čita prvi redak: „Onima što mrkli kraj smrti obitavahu…“ Hoće se reći da je narod boravio u kraju (pokrajini) smrti, a ne govori se da su boravili kraj smrti (tj. uz smrt).
[20] Drugo čitanje i evanđelje se i prije reforme čitalo na ovoj misi.
Izvor: >>>