Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

  • Bazilika 1
  • Bazilika 2
  • Bazilika 3
  • Poreč
  • Vrata
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)

 1540783Svečano večernje misno slavlje o blagdanu sv. Maura, u ponedjeljak, 21. studenog 2022. godine,  u porečkoj je bazilici predvodio zadarski nadbiskup koadjutor mons. Milan Zgrablić. Koncelebrirao je splitsko-makarski nadbiskup metropolita i apostolski upravitelj  Porečke i Pulske biskupije te predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša, kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, katedralni župnik vlč. Mladen Pranjić  te dvanaest svećenika koji su većinom dopratili svoje župljane kojima su na toj misi uručena biskupijska priznanja.  

Na početku je prigodne riječi pozdrava okupljenima uputio katedralni župnik vlč. Mladen Pranjić.

Mons. Zgrablić je na početku homilije podsjetio i na druge svece koji se časte u Poreču, njihovi se likovi nalaze u apsidi bazilike, uz napomenu da se u sarkofagu uz sv. Maura čuvaju i relikvije sv. Eleuterija. Naglasio je nadalje da svece i blaženike častimo ne zato što to njima treba, već zato što nas to potiče na slijeđenje njihova primjera u nastojanju suobličavanja Kristu. Podsjetio je da nije bilo povijesne epohe u kojoj nije bilo progonjenih zbog vjere. Mi kada slavimo svece ne radujemo se njihovoj patnji nego se radujemo punini života u koju su oni ušli. Promatrajući svece promatramo Crkvu, zaručnicu Kristovu, kojoj je najljepši ures život vječni. Propovjednik se je u nastavku spomenuo jednog laika, koji je živio na području Zadarske nadbiskupije, koji je zbog svoje ustrajne i nepokolebljive vjere u zatvoru proveo 26 godina, preminuo je od posljedica mučenja u samici u zatvoru Stara Gradiška 1961. Godine. Mons. Zgrablić je pročitao pismo tog svjedoka vjere, Ive Mašine, kojeg iz zatvora piše majci neposredno pred Božić. Iako se nalazi u strašnim uvjetima i doživljava zlostavljanje njegovo je pismo ispunjeno radošću u iščekivanju Božića, „Raduj se, majčice, za ovaj Božić i ne plači što me nema da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle, što čekaju Malog Isusa. Doći će Pravednik u srce pravednika, jer je tako rekao.”, riječi su kojima taj kandidat za čast oltara završava svoje pismo ispunjeno radošću i nadom koje samo vjera može dati.

 1540760

„Spominjemo se onih koji su prolili svoju krv ne zato što želimo širiti mržnju i netrpeljivost, već da možemo s ponosom živjeti kao što su živjeli naši sveci. Ako mrzimo onda smo isti kao i onaj koji nam nanosi zlo. Mi možemo nositi u srcu mir koji spominje Ivo Mašina kada kaže 'Što mi nažao može učiniti dušmanin moj kad ga ljubim.'. Ova nas euharistija uvodi u tu ljubav, čini nas dionicima te ljubavi, otvara naše srce da imamo srce poput ovih svetaca i blaženika da bismo mogli živjeti blizinu i prijateljstvo Božje, da bismo već ovdje i sada mogli biti Božji prijatelji“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Neka nam ova euharistija bude radosno slavljenje naših svetaca, naše Crkve, našega Tijela Mističnoga, nas samih, da svojim životom, ohrabreni i usprkos svih nevolja i poteškoća služimo Gospodinu i častimo ga kroz život i kroz cijelu Vječnost“, zaključio je propovjednik.

 1540787

Na kraju mise dobitnici su biskupijska priznanja primili iz ruku nadbiskupa Kutleše.

Dobitnici priznanja su:  Mirko Tomić iz Župe Sveti Pavao u Puli – za dugogodišnje pjevanje u župnom zboru i održavanje okoliša župne crkve, bračni par Vladimir i Nevija Smoković iz Župe Pićan – za dugogodišnje pomaganje u svim materijalnim i duhovnim – organizacijskim potrebama Župe, Liliana Žužić iz Župe Nova Vas Porečka – za dugogodišnje pjevanje u župnom zboru i uređivanje župne crkve, bračni par Aldo i Ljiljana Baša iz Župe Fažana – za dugogodišnje pjevanje, čitanje, uređivanje crkve i pomaganje svećenicima, Libero Pavletić iz Župe Roč – za dugogodišnje članstvo u župnom vijeću i pomaganju kod svih obnova u Župi, bračni par Darko i Silvana Žužić iz Župe Muntrilj – za dugogodišnji rad i zalaganje za vjerski život i pomaganje u svim potrebama u Župi, Graciela Vesnaver iz Župe Krasica – za dugogodišnje pjevanje, uređivanje crkve i pomaganje svećenicima te Lučana Radović iz Župe Šumber – za dugogodišnje pjevanje, uređivanje crkve i pomaganje svećenicima.

(Txt i foto: G. Krizman)

 1540593

O blagdanu sv. Maura, zaštitnika Porečke biskupije i grada Poreča, u ponedjeljak, 21. studenog 2022., središnje svečano misno slavlje predvodio je mons. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup koadjutor, donedavni porečki župnik i dekan. Na misi u porečkoj bazilici koncelebrirali su: nadbiskup metropolita splitsko-makarski i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije te predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša, nadbiskup metropolita riječki mons. Mate Uzinić, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, krčki biskup mons. Ivica Petanjak te porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Sudjelovalo je trideset i pet svećenika iz župa diljem Porečke i Pulske biskupije.  

  1540444Uvodnim pozdravom okupljenima se je na hrvatskom i talijanskom jeziku obratio mons. Kutleša. Uz pozdrav izrazio je čestitke novom riječkom metropolitu mons. Mati Uziniću, riječkom nadbiskupu, na preuzimanju časne Riječke nadbiskupije, te mu je uputio dobrodošlicu u drevnu Porečku biskupiju koja je, podsjetio je, sada njegova sufraganska biskupija. Pozdrave i riječi dobrodošlice uputio je i svim ostalim biskupima te svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i bogoslovima. Pozdravljajući predstavnike civilne vlasti, zamjenicu župana Jessicu Acquavita i gradonačelnika Poreča Lorisa Peršurića sa suradnicima, nadbiskup je izrazio zahvalnost gradskim vlastima na suradnji u organizaciji proslave sv. Maura. Misi su osim predstavnika kulturnih i prosvjetnih institucija, sudjelovali predstavnici policije, vatrogasaca i hitne medicinske pomoći u odorama. Slavlje su svojim prisustvom uljepšala djeca u istarskim narodnim nošnjama.  Misi je nazočio i Ivo Sadrić iz mjesta Poing u Bavarskoj, on je bio jedan od ključnih promotora kada je 2013. godine potpisan sporazum o suradnji i uspostavi prijateljskih odnosa između gradova Poinga i Poreča s ciljem trajnog prijateljstva dva grada. U studenom 2015. godine potpisana je i Povelja o kumstvu između župe sv. Michaela u Poingu kraj Münchena i župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Poreču s naglaskom na svetom Mauru kao zaštitniku biskupije i grada Poreča.

Nadbiskup Zgrablić je u uvodnom dijelu homilije istaknuo zahvalu Bogu za sedam godina župničke službe u porečkoj župi te radost zbog ponovnog susreta sa svojim bivšim župljanima  „radost što sam imao milost kao župnik gotovo sedam godina s vama svakodnevno slaviti i proživljavati velika otajstva naše vjere i promišljati te dijeliti s vama radosnu vijest Riječ Božju, što smo zajedno mogli dijeliti onu istu vjeru, nadu i ljubav za koju su sv. Mauro, prvi porečki biskup, zajedno s drugim porečkim mučenicima - sv. Eleuterijem,  sv. Projektom ili Elpidijem, sv. Akolitom ili Amarinom, sv. Dimitrijem, sv. Julijanom i drugim porečkim mučenicima, herojski živjeli i prolili svoju krv početkom 4. stoljeća upravo na ovom mjestu. Ova drevna bazilika i cijeli kompleks „Eufrazijane“, kako ga zovemo, za nas nije muzej i spomenik slavne prošlosti arhitekture i kulture već korijen velikog stabla naše vjere, povijesni sakrament Krista uskrslog, koji rađa mnogim uvijek novim najslađim plodovima spasenja za tolike stotine generacija koje su živjele prije nas.“

 

Propovjednik se je nadalje zapitao „Zašto mi danas častimo sv. Maura i druge porečke mučenike? Čemu ova proslava? Zašto ovaj blagdan? Zašto častimo relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija noseći ih u svečanom ophodu ulicama i trgovima našega grada? Što će svecima naše pobožnosti i zemaljske počasti? Nije li sve to samo stvar prošlosti?“, pojasnivši kao odgovor, citatom sv. Bernarda, da „sveci ma naše časti nisu potrebne niti im nešto pridonosi naša pobožnost. To što častimo uspomenu na njih, nama je na korist a ne njima. Oni žive u punini radosti života u prijateljstvu s Bogom. Nitko im to ne može nikad oduzeti niti umanjiti. Dok promatramo život naših svetaca u nama se raspiruje želja za živim Bogom“, rekao je mons. Zgrablić.

„Druga želja koja u nama plamti zbog sjećanja na svece jest da se i na nama kao i na njima ukaže Krist, naš život, i da se i mi s njima ukažemo u slavi“, nastavio je propovjednik. „Dakle, moleći i obavljajući pobožnost prema sv. Mauru i drugim porečkim mučenicima želimo da nam njihov svijetli primjer danas probudi veliku želju biti kao sveci: biti sretni što živimo blizinu s Bogom, što živimo u njegovu svjetlu, što smo dio velike obitelji Božjih prijatelja, što gledamo Krista koji se proslavio nad našim životom, što smo već dio onoga što vrijedi više nego li ovozemaljski život, što „sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“, citirao je mons. Zgrablić sv. Pavla iz njegove Poslanice Rimljanima.

U nastavku je podsjetio na svijetle primjere suvremenih mučenika, istaknuvši bl. Miroslava Bulešića, ali upoznavši okupljene i sa mučeništvom svećenika i jedne redovnice koji su u Drugom svjetskom taru ubijeni iz mržnje prema vjeri na području Zadarske nadbiskupije. Don Eugen Šutrin ubijen je u Privlaci u studenom 1945. u 31. godini života. Hicima u glavu ubila su ga dva skojevca iz obližnjeg mjesta. „S. Agneza Petroša, klarisa, u 41. godini života, silovana je, izmasakrirana te obješena naopačke, u ožujku 1943., zbog jedine krivnje da je željela i činila dobro svakome, bez obzira na nacionalnost, vjersko ili političko opredjeljenje. To su zlodjelo počinili pripadnici revolucionarnih komunističkih strujanja“, rekao je mons. Zgrablić. „Don Srećka Lovretića, u 31 godini života, su partizanski ustanici predvođeni crvenom zastavom utopili nadomak Kornata. Don Janez Kranjc još je jedna žrtva tih vremena. „Umro je iz mržnje prema vjeri mučeničkom smrću na Badnjak 1941. Prema kazivanju, ispekli su ga na ražnju velikočetnici te donijeli župniku na dar kao božićnu čestitku.“, rekao je mons. Zgrablić, te je citirao don Antu Bakovića koji je pisao o ubijenim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, za vrijeme II. svjetskog rata i poraća, „mladog svećenika don Janeza Kranjca koji je sotonski umoren u 26. godini života „najstrašniji je primjer mučeništva.“

 1540545

Propovjednik je u nastavku istaknuo „naš velik i bitan životni poziv“, a to je „živjeti u Božjoj blizini i biti dio Božje obitelji, biti Božji prijatelji u zajedništvu sa svecima i blaženicima, biti dio ljubavi za koju su položili život mnogi kršćani, bez obzira na žrtvu i križ. Nema većeg dobra od biti s Bogom, biti Božji prijatelj.“ „Da bismo bili Božji prijatelji ne moramo činiti izvanredna djela, ne moramo možda proliti svoju krv i podnijeti okrutno fizičko mučenje i smrt, a niti imati posebne darove i talente“, pojasnio je. „Sve što nam je potrebno već posjedujemo. Potrebno je  slušati Isusa slijedeći ga bez da izgubimo dušu pred poteškoćama i kušnjama života ponekad hodajući radikalno evanđeoski „kontrakulturnim i revolucionarnim životom“,  rekao je propovjednik citiravši papu Franju.

Istaknuo je da je potrebno ljubiti Isusa, „ali ne samo jezikom, ni samo osjećajno, nego napose životom. Životom koji obdržava zapovijed ljubavi ne isključujući i obezvrjeđujući nikoga, ama baš nikoga. Životom koji čuva i utjelovljuje njegovu riječ. „Ako me tko ljubi“, govori Isus,  „čuvat će moj riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i  k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.

 1540701

„Prihvatimo Isusov poziv i ponudu života i slijedimo ga – svatko u svom staležu – kako bismo participirali u njegovom prijateljstvu i blaženom životu. S Isusom u našem životu nemoguće postaje moguće, grešno sveto, prolazno vječno, ograničeno neograničeno, nesavršeno savršeno pa čak i mrtvo živo“, rekoa je mons. Zgrablić te zaključio „Zazovimo sv. Maura, sve porečke svece i mučenike, Blaženu Djevicu Mariju, bl. Miroslava Bulešića i sve ostale ugodnike Božje za pomoć da velikodušno odgovorimo na Božji poziv.“

Nakon mise uslijedila je procesija sa svečevim relikvijama po ulicama grada Poreča: Ulicom sv. Eleuterija, Ulicom Decumanus, Trgom Frana Supila, Obalom Maršala Tita, Ulicom Alda Negrija, preko Trga slobode, te ponovno Ulicom Decumanus i Ulicom sv. Eleuterija natrag do katedrale, gdje je svečanost zaključena Molitvom sv. Mauru.

(Txt i foto: G. Krizman)

Trsat, 03.09.2022. Propovijed: Nadbiskup koadjutor Zadarski Milan Zgrablić

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici iz Istre, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!

  1. Rado sam se odazvao pozivu mons. Dražena Kutleše, nadbiskupa splitsko – makarskog, matropolite splitskog i apostolskog upravitelja Biskupije Porečke i Pulske, predslaviti ovo euharistijsko slavlje u Svetištu Majke Božje na dan tradicionalnog hodočašća vjernika Istre na Trsat. Kao jedan od vas, hodočasnik, iako dolazim sada s ove istočne strane Učke, s podnožja Velebita, veselim se susretu s vama i našom Majkom Božjom Trsatskom. U ime nadbiskupa Dražena Kutleše i u osobno ime, upućujem srdačan pozdrav svim hodočasnicima koji su se pridružili ovom euharistijskom slavlju iz Istre i drugih krajeva. Posebno pozdravljam one koji su iz raznih krajeva Istre preko Pazina, Boljuna, visoke Učke, Poklona, Matulja, trsatskih stuba… „na noge“, kako se to u Istri kaže, stigli jutros, hodajući i moleći još od četvrtka, u ovo svetište Majke Božje Trsatske.

Od srca hvala ocima franjevcima koji nas svake godine lijepo primaju u ovom Marijinom domu na Trsatu.

  1. Duga je i bogata povijest trsatskog svetišta. Prisjetimo se samo tri važne činjenice iz prvog stoljeća ovog svetišta. Dana 10. svibnja 1291., prema pobožnoj predaji, kućica u kojoj je živjela sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa, prenesena je iz Nazareta na Trsat. 10. prosinca 1294. – tri godine i sedam mjeseci nakon čudesnoga prijenosa kućice iz Nazareta, kućica je nestala s Trsata i našla se na drugoj strani Jadrana, na posjedu izvjesne gospođe koja se je zvala Lauretta, u mjestu koje danas zovemo Loreto. Pobožni puk žalio je i plakao za nestalom nazaretskom kućicom. Neki su hodočastili u Loreto. Papa Urban V., 1367. darovao je Marijinu sliku koju danas zovemo „Gospa Trsatska“ za utjehu hrvatskim vjernicima koji su u Loretu plakali za Nazaretskom kućicom. Tu je sliku, prema tradiciji naslikao sveti Luka Evanđelista. Slika se nalazi na oltaru Svetišta i štuje kao Majka Milosti ili Majka Božja Trsatska.

U ovoj dugoj prošlosti od preko 730 godina na Trsatu se mnogo toga dogodilo i utkalo u povijest ovoga kraja i naroda. Bilo bi dobro ne zaboraviti ništa od onoga što se značajno na Trsatu zbilo. Mnogi su ovdje hodočastili uz žrtve i  napor, sve do posljednjih desetljeća najviše „na noge“. Dolazile su ovamo osobe koje su imale važnu ulogu u društvu i Crkvi. Sjetimo se samo bl. Alojzija Stepinca, sv. Ivana Pavla II. Može biti da je ovamo hodočastio i naš bl. Miroslav Bulešić. Možda, zbog povijesnih okolnosti, samo do Poklona ili, kao veliki Marijin štovatelj, bio je ovdje u mislima. Mnogim hodočasnicima ne znamo imena. Ne znamo njihovu povijest. Ne znamo njihove obitelji. Ne znamo njihove brige i probleme. Nisu nam poznate ni mnogobrojne milosti koje su ovdje primili  od Gospodina po zagovoru Marijinu… Ipak, najvrijednije je razumjeti njihovu živu vjeru i iskrenu ljubav prema blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj i našoj nebeskoj Majci. Privlačila ih je Sveta Nazaretska obitelj Isusa Marije i Josipa. Privlačila ih je nazaretska kućica i njezin lik Gospe od Milosti. Privlačila ih je blizina Marijina. Privlačio ih je sam Bog koji djeluje u vremenu i povijesti. Ta ista vjera i ljubav i nas danas dovodi ovdje. To je ono trajno i najvažnije u ovom svetištu Gospe Trsatske. Vjera i ljubav prema Bogu i blaženoj Djevici Mariji velike su i važne stvari u životu svakog kršćanina. I svaki od nas dio je ovog „hodočasničkog lanca“, onog „kotačića“ bez kojeg ovo vrijeme ne bi bilo dobro, ove „rijeke milosti“ bez kojeg nema Trsata – onog najbitnijeg: milosti koju Bog po vjeri i ljubavi ulijeva u čisto srce hodočasnika; onog srca koje Bog otvara za sebe i ono najveće dobro koje On sadrži u sebi, a koje je Marija, kao prva u nizu hodočasničke Crkve, već postigla u punini.

3.Evanđelista Matej nam u današnjem evanđelju donosi rodoslovlje Isusovo. Sveti pisac nabraja generacije od Abrahama do Josipa, Marije i Isusa. U ovom rodoslovlju ima velikih i svetih ljudi, pogana i stranaca, grešnika pa čak i jedan ubojica. Usprkos tome, nitko i ništa nije moglo spriječiti da se Isus, Božji Sin, za nas utjelovi i rodi. Ništa ne može biti prepreka Božjem planu. Ova Božja riječ je poruka i svakome od nas. Nitko u Božjem planu nije suvišan. Naš život važna je „karika“ u lancu Božje povijesti. Nitko iz Božje volje nije isključen. I mi smo dio Božjeg plana. Boga nećemo spriječiti u njegovu naumu svojim grijesima i slabostima, svojom nevjerom i neposlušnošću, svojom tvrdoćom srca i nemarom. Time sebe možemo zatvoriti da ono najveće dobro koje nam Bog želi darovati, a to je On sam, ne bude i naše dobro. Slikovito rečeno, možemo nositi pune ruke hrane, a sami umrijeti od gladi. Možemo posjedovati veliko bogatstvo, a trpjeti najveće siromaštvo. „Duhovna anoreksija“ može biti kobna za našu dušu i vječni život. Trsat sa svojim duhovnim sadržajem pred nas stavlja velike, sudbonosne, životne stvari.

4.„U životu je važno“, kaže papa Franjo, „tražiti velike stvari, inače se gubimo u mnogim sitnicama. Marija nam pokazuje da ako želimo da nam život bude sretan, Boga se mora staviti na prvo mjesto, jer samo je On velik. Koliko puta, naprotiv, u životu idemo za stvarima od male važnosti: predrasude, zlopamćenja, suparništva, zavisti, iluzije, suvišna materijalna dobra… Kolike nevažne stvari u životu! To nam je itekako poznato. Marija nas danas poziva dignuti pogled prema „velikim stvarima“ koje je Gospodin izveo u njoj. I u nama, u svakome od nas, Gospodin čini mnoge velike stvari. Moramo ih prepoznati i uzvisivati, veličati Boga zbog tih velikih stvari“ (15. 8. 2019.).

Na Trškom Vrhu (pokraj Krapine), u Marijinu svetištu, stoji natpis: „Mundi melioris origo“ (početak boljega svijeta), a označava Djevicu Mariju čije je rođenje postalo „početak boljega svijeta“. U Marijinu rođenju i mi gledamo koljevku našeg otkupljenja i u konačnici koljevku ljudske veličine, našeg boljitka. Marija je, prihvativši Božji plan, u zanosu molila „Veliča duša moja Gospodina“(Lk 1, 46). Ona je željela da Bog bude velik u njezinom životu i svijetu. Ona se nije bojala da joj Bog bude „konkurent“ u životu koji bi joj oduze nešto od njezine slobode. Ona je razumjela i prihvatila da je čovjek velik samo ako je Bog u njemu velik. Ona je shvatila da se postaje velik samo po Božjem uzdignuću u našem životu. „Samo ako je Bog velik u našem životu, i mi smo veliki“, kaže papa Benedikt XVI. (15. VIII. 2007.). Promatrajući Marijin život od početka do kraja, možemo razumjeti da je to tako. Ne trebamo i ne smijemo se udaljavati od Boga, već učiniti ga prisutnim u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Kada Boga učinimo velikim u našem životu i naš će život postati velik: i mi ćemo postati pobožanstvenjeni. Sav sjaj Božjeg veličanstva biti će naš. Ako je Bog za nas velik i svaki je čovjek u našim očima velik. Ako Bog nije velik u našim očima drugoga lako preziremo, ponižavamo, obezvrjeđujemo, sebe uzdižemo nad drugim… Važno je da Bog bude prisutan u našem zajedničkom, društvenom i političkom, življenju, jer jedino u Bogu imamo siguran orijentir životnih vrijednosti i zajednički put u Kristu i po Kristu. Ako ne, naše međusobne podjele, osobito u obitelji, biti će sve veće i nepomirljive, izgubit ćemo naše osobno i zajedničko dostojanstvo. Zato je potrebno da Bogu damo prostora u svakodnevnom životu, počevši od svakodnevne jutarnje i večernje molitve, od njegovanja bratske kršćanske ljubavi koju njegov Duh potiče u našim srcima, do svetkovanja Dana Gospodnjeg svake nedjelje. Marija je sve ono što je Bog činio u njezinom životu pohranjivala u svom srcu i o tome prebirale, kaže nam evanđelista Luka (usp. Luka 2, 19). To je i nama potrebno. Krunica je divno sredstvo koje nam pomaže da pohranjujemo u srce sve što Bog čini u povijesti i u našem životu. Premalo je da krunica bude samo ukrasni lančić koji nosimo oko vrata. Krunica je pomoćno sredstvo koje prebiremo u našim rukama kako bi nam krunica bila pomoć u molitvi. Po molitvi krunice, razmatranju Isusova života i Božjoj milosti postajemo veliki poput Marije, u nama počinje rast „bolji svijet“ koji je započeo Marijinim začećem i rođenjem. Nikad nam vrijeme neće biti izgubljeno ako ga Bogu darujemo. Dapače, što više Bog bude ulazio u naše vrijeme,  ono će sve više prodirati u vječnost, postat će sve bogatije.

  1. Braćo i sestre,

Euharistija koju slavimo pomaže nam da postanemo svjesni veličine dara koji nam Bog daje na misi i ispunja nas dubokom radošću. Dioništvo u toj veličini i ljubavi Božjoj dala je Mariji snage za njezin pristanak na Božji plan. Marija, osjetivši nježnu Božju ljubav, bez dvojbe i odgađanja, potpuno se predala Božjem planu, sva se stavila u Božje ruke. Potpuno raspoloživa, potpuno otvorena, u dubini svoga srca i slobodna, dala je mogućnost Bogu da je, po Duhu Svetom, ispuni svojom ljubavlju i životom. I nama se u ovom euharistijskom slavlju s tom istom nježnošću i ljubavlju u snazi Duha Svetoga daruje Božji Sin. Onaj tko se pričesti prima i nosi u sebi onog istog Isusa, Uskrslog Gospodina, kojeg je Marija po Duhu Svetom primila i nosila u svom krilu, Onog koji je od mrtvih uskrsnuo i na nebo uzašao. Neka naš život postane „početak boljega svijeta“ za naše obitelji, Crkvu i društvo kao što je to bilo Marijino rođenja. Povjerujmo Božjoj Riječi koju čujemo da se u nama začme novi uskrsli život kao što je to učinila Marija. Prihvatimo Isusa kao što ga je prihvatila Marija. Ljubimo ga kao što ga je ljubila Marija. Darujmo svoje tijelo Duhu Svetom kao što je to učinila Marija. Budimo hram Duha Svetoga kao što je to bila Marija. Nosimo Isusa ljudima kao što ga je Marija nosila Elizabeti. Utjelovimo Riječ Božju u sebi da se Isus rađa u svijetu kao što je to učinila Marija. Budimo s Isusom u životu, smrti, uskrsnuću i izlijevanju Duha Svetoga kao što je to bila Marija. Budimo svaki trenutak u životu s Isusom kao što je to bila Marija. Budimo s Isusom sada i svu vječnost kao što je to Marija. Amen.

Evo što je Papa Franjo zaista rekao o homoseksualcima – narod.hr

U svojoj katehezi na općoj audijenciji u srijedu 7. rujna, papa Franjo govorio je o razlučivanju po primjer: Ignacije Loyolski”

Čitanje (Sir 6,18-19):

Sine, uči od mladosti svoje, prigrli pouku, pa ćeš do svojih sjedina nalaziti mudrost.
Prilazi joj kao orač i sijač i očekuj obilnu ljetinu, jer malo ćeš se oko nje truditi i brzo ćeš jesti od ploda njezina. 

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Nastavljamo naše razmišljanje o razlučivanju, a u tome nam može pomoći jedno konkretno svjedočanstvo.

Jedan od najpoučnijih primjera daje nam sveti Ignacije Loyolski, kroz odlučujući trenutak iz njegovog života. Ignacije se oporavlja kod kuće nakon što je u borbi ranjen u nogu. Kako bi odagnao dosadu, traži nešto za čitanje. Volio je priče o viteštvu, ali nažalost u kući su bili samo životopisi svetaca. Pomalo nevoljko se prilagođava, ali tijekom čitanja počinje otkrivati ​​jedan drugi svijet, svijet koji ga osvaja i kao da je konkurencija viteštvu. Očaran je likovima sv. Franje i sv. Dominika i želi ih oponašati. Ali i viteški svijet ga i dalje fascinira. On u sebi osjeća pomiješanost misli, koje izgledaju kao jednakovrijedne.

No Ignacije počinje uočavati razlike. U svojoj Autobiografiji - u trećem licu - piše ovako: „Razmišljajući o stvarima svijeta osjećao je veliko zadovoljstvo, ali kada ih je zbog umora napustio, osjećao se prazno i ​​razočarano. Nasuprot tome, odlaskom u Jeruzalem bos, hraneći se samo biljem, prakticirajući sve askeze za koje je znao da su bile uobičajene za svece, bile su misli koje su ga ne samo tješile razmišljajući o tome, nego su ga također ostavljale zadovoljnim i punim radosti i kada je prestao o njima razmišljati."(br. 8).

U ovom iskustvu možemo uočiti prije svega dva aspekta. Prvi je vrijeme: misli o svijetu su u početku privlačne, ali onda gube svoj sjaj i ostavljaju prazninu, nezadovoljstvo. Božje misli, naprotiv, u početku izazivaju određeni otpor, ali kada ih se prihvati, donose neviđeni mir, koji traje.

Tu je i drugi aspekt: ​​točka dolaska misli. Na početku se situacija ne čini tako jasnom. Postoji razvoj razlučivanja: shvaćamo što je dobro za nas ne na apstraktan, općenit način, već tijekom našeg života. U pravilima razlučivanja, plod ovog temeljnog iskustva, Ignacije stavlja važnu premisu, koja pomaže razumjeti ovaj proces: "Onima koji prelaze s jednog smrtnog grijeha na drugi, đavao obično nudi prividna zadovoljstva, namećući im razmišljanja o senzualnim užitcima, kako bi ih bolje sačuvali i učinili da u njima porastu poroci i grijesi. Kod njih se dobri duh služi suprotnom metodom, potičući njihovu savjest na grižnju savjesti razumnim prosuđivanjem” (Duhovne vježbe, 314).

Postoji priča koja prethodi onome koji razlučuje, priča koju je neophodno znati, jer razlučivanje nije nekakvo proročanstvo ili fatalizam, poput bacanja kocka između dvije mogućnosti. Velika se pitanja postavljaju kada smo već prošli dio životnog puta i na taj se put moramo vratiti da bismo shvatili što tražimo. Ignacije, kad je ranjen boravio u očevoj kući, nije uopće razmišljao o Bogu niti o tome kako bi promijenio svoj život. Svoje prvo iskustvo Boga ostvaruje slušajući vlastito srce, koje mu pokazuje neobičan obrat: stvari koje su na prvi pogled privlačne ostavljaju ga razočaranim, a druge, manje privlačne, daju mu osjećaj mira koji traje.

Zbog toga će Ignacije predložiti čitanje života svetaca, jer oni na narativan i razumljiv način pokazuju Božji stil u životu ljudi koji se ne razlikuju puno od nas. Njihovi postupci govore našima i pomažu nam razumjeti njihovo značenje.

U toj poznatoj epizodi možemo prepoznati još jedan važan aspekt razlučivanja, koji smo već spomenuli prošli put. Postoji prividna slučajnost u životnim događajima. Čini se da sve proizlazi iz banalne nezgodne situacije: nije bilo viteških knjiga, već samo životopisi svetaca. Nezgoda u kojoj se nalazi moguća prekretnica. Ubrzo nakon nekog vremena Ignacije će to primijetiti i tada će mu posvetiti svu svoju pozornost. Bog djeluje kroz neplanirane događaje, a također i kroz nezgode. Vidjeli smo to i u odlomku iz evanđelja po Mateju: čovjek koji ore polje slučajno nailazi na zakopano blago. Potpuno neočekivana situacija. Ali ono što je važno jest da on to prepoznaje kao životnu sreću i u skladu s tim odlučuje: sve prodaje i kupuje tu njivu (usp. 13,44).

Razlučivanje pomaže u prepoznavanju znakova po kojima Gospodin dopušta da ga se susretne u nepredviđenim, pa i neugodnim situacijama, što je za Ignacija bila ranjena noga. Iz njih se može roditi susret koji će promijeniti život, zauvijek.

Novozaređeni zadarski nadbiskup koadjutor predvodio misu u zadarskoj katedrali

Prvu misu nakon svoga biskupskog ređenja zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić predslavio je u zadarskoj katedrali Sv. Stošije dan nakon ređenja, u nedjelju 26. lipnja.

Mons. Zgrablić na početku homilije rekao je da tom misom želi izraziti Bogu zahvalnost za primanje reda episkopata, „ali ne samo u svoje ime, jer biskupska služba je uvijek i Božja briga za svoju ljubljenu zaručnicu Crkvu. Uime svih vas Gospodinu želim zahvaliti na toj milosti i na tom daru. Zajedno s biblijskim pjesnikom pitam se „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje.“ Ovom euharistijom Bogu dajemo hvalu i namjenjujem ovu misu za ovu Crkvu, za sve vas koji sudjelujete u ovoj svetoj misi, za sve koji nas pratite putem televizije.“

„’Reče Gospodin Iliji’, čuli smo u prvom današnjem čitanju iz Prve knjige o kraljevima, ‘pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehore, za proroka namjesto mene.’ Nismo birali ovo današnje čitanje, ali zar se nije upravo to dogodilo jučer ovdje u ovoj katedrali, ovo nas samo želi podsjetiti da Riječ koju slušamo je sam živi Bog koji nas uvodi u otajstvo, u tajnu svoga života. Kada kažemo otajstvo, misterij mislimo na nešto što je nama tako blizu, blisko, ali istovremeno toliko veliko i značajno da nadilazi naše misli i naše srce, na način kao što nam je život bliz, ali nas ta tajna našega života nadilazi. Da bismo mogli razumjeti ono što nam Bog govori u svome djelovanju u povijesti snažno nam pomaže Riječ Božja, ona je Božji govor danas nama koji slušamo tu Riječ“, rekao je mons. Zgrablić.

„Kaže nam danas sveti Luka u svome devetom poglavlju da ‘su se navršili dani da bude uznesen i da je Isus krenuo svom odlučnošću prema Jeruzalemu’. Od tada nadalje sveti Luka donosi nešto novo. Do tada je sveti Luka prepričavao ono što je Isus činio, do tada smo slušali o Isusovu nauku, ali ovdje taj način Isusovog govora završava. ‘Navršili su se dani’, započinje nešto novo. To novo što slijedi je da ćemo biti svjedoci našim životom i našim iskustvom onoga što Bog po svome sinu Isusu Krstu čini za nas. ‘Navršili su se dani’ trebamo shvatiti kao što se navršava ženi vrijeme porođaja. Biti zaneseni njegovim naukom nije dovoljno, potrebni su porođajni bolovi, rođenje novog života. Kroz Riječ Božju koja se naviješta događa se upravo to, da kada Riječ Božja postane stil našega života, onda se događa nešto novo u nama, onda se začinje nešto u nama, počinju se događati porođajni bolovi koji vode ka novom životu. Isus je u Jeruzalemu doživio osudu i odbačenost, podnio je muku i žrtvu na križu, to je učinio da nam posvjedoči da je Božja ljubav prema nama bezuvjetna, toliko velika da je Bog spreman to za nas učiniti, da je Bog uvijek odlučno na našoj strani. Svjedočanstvo je to bezuvjetne ljubavi prema nama.“

Biti kršćanin ne znači samo časovito se naslađivati pojedinim riječima iz Svetoga pisma. Tu Riječ Božju trebamo pretvoriti u našu praksu, Evanđelje treba postati put našega života, kao što je to činio Isus koji je prošao zemljom čineći dobro i molio za svoje neprijatelje; porođajne boli završavaju radošću, rađa se novi život. Krist nije završio život na križu, posljednju riječ u njegovu život nema grob, on je donio novi život svojim uskrsnućem. Lijepo kaže jedna uskrsna molitva da je Bog svijet divno stvorio a još ga divnije obnovio. Ta obnova je taj život koji smo mi primili, koji živi u nama. Isus želi doći u „Samariju našega života“, kao što je slao proroke u poganske krajeve,  dolazi naše grijehe i slabosti i želi nas odvesti u Jeruzalem, u spasenje. Iako mi često zanemarujemo neprolazne, Božje vrednote, On je uvijek strpljiv s nama, on čeka.

Neka nam ova euharistija pomogne da Božja Riječ zaživimo ono što Gospodin nama nudi kao najveće dobro: Božje, vječno i neprolazno; da nam Božja ljubav bude apsolutni prioritet u životu i da ga slijedimo na putu našega života.

U koncelebraciji bili su katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i katedralni ceremonijar Roland Jelić. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića, regens coria, uz orguljsku pratnju Dragana Pejića. Misu je izravno prenosila Hrvatska radio televizija.

(Preuzeto sa IKA)

Donosimo tijek obreda biskupskog ređenja mons. Milana Zgrablića, u subotu 25. lipnja u zadarskoj katedrali.

Liturgija biskupskoga ređenja mons. Milana Zgrablića na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu 25. lipnja, počela je predstavljanjem izabranika Zgrablića kojega su prezbiteri pratioci, mons. Sergije Jelenić i vlč. Darko Zgrablić, dopratili pred sjedalo zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, glavnog zareditelja.

Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua pročitao je bulu pape Franje kojom je dosadašnjeg porečkog župnika imenovao zadarskim nadbiskupom koadjutorom. Za vrijeme pjevanja molitve Litanija svih svetih, mons. Zgrablić je bio u prostraciji.

Uslijedilo je polaganje ruku nadbiskupa Puljića na ređenika, dok je mons. Zgrablić klečao na klecalu. Zatim su izabraniku pristupili i svi drugi biskupi te su polagali ruke na glavu mons. Zgrablića, ništa ne govoreći.

Zatim je nadbiskup Puljić otvoreni evanđelistar položio iznad glave mons. Zgrablića. Mons. Puljić izmolio je potom molitvu ređenja.

Uslijedilo je mazanje glave izabranika Zgrablića, predaja evanđelistara i biskupskog znamenja. Dok je mons. Zgrablić klečao, zareditelj Puljić pomazao mu je glavu krizmom. Predao je zatim mons. Zgrabliću evanđelistar i stavio mu prsten na prestenjak desne ruke. Nadbiskup Puljić stavio je zatim mons. Zgrabliću mitru na glavu i predao mu biskupski štap.

Nakon predaje štapa, nadbiskup Puljić poveo je mons. Zgrablića do mjesta na kojem je dotada sjedio nadbiskup Puljić, dok ga je redio, te se koadjutor Zgrablić zadržao na trenutak sjedeći na tom mjestu držeći biskupski štap u ruci.

U slavlju ređenja sudjelovali su i hodočasnici iz Istre te svi staleži vjernika, među kojima i koludrice zajednice benediktinki sv. Marije koje u rijetkim, osobito svečanim prigodama, izlaze iz svoje monaške klauzure.

(Foto: G. Krizman)

Na Nedjelju Muke Gospodnje, 10. travnja, blagoslov maslinovih grančica, procesiju i misno slavlje u Eufrazijevoj bazilici predvodio je apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije dr. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup koadjutor.

Bogoslužje Nedjelje Muke Gospodnje i ove je godine započelo blagoslovom maslinovih i palminih grana na središnjem porečkom trgu, Trgu Slobode, ispred crkve Gospe od Anđela gdje je početni dio porečki župni zbor otpjevao pjesmu „Židovska su djeca“.

Okupljeni su potom u procesiji krenuli Dekumanovom ulicom i Ulicom sv. Eleuterija do bazilike gdje je misno slavlje nadbiskup predvodio u suslavlju s novoimenovan zadarskim nadbiskupom koadjutorom mons. Milanom Zgrablićem, dosadašnjim porečkim župnikom, i drugim svećenicima. Procesiju su pjevanjem neokatekumenskih pjesama animirali članovi neokatekumenskih zajednica.

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE

za korizmu 2022. godine

»Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo,

u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena,

činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a)

 

Draga braćo i sestre!

Korizma je prikladno vrijeme za osobnu obnovu i obnovu zajednice koja nas vodi do Pashe Isusa Krista umrloga i uskrsloga. Za korizmeni hod 2022. godine bit će nam od koristi razmišljati o poticaju svetoga Pavla Galaćanima: »Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena (kairós), činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a).

  1. SIJANJE I ŽETVA

U ovom odlomku Apostol doziva u pamet sliku sijanja i žetve, tako drage Isusu (usp. Mt 13). Sveti Pavao nam govori o kairósu: milosnom vremenu za sijanje dobra u pogledu buduće žetve. Što je to »bogodano vrijeme« za nas? To je zasigurno korizma, ali je to i cijeli ovozemaljski život, koji je korizma na neki način slika. [1] U našemu životu prečesto prevladavaju pohlepa i oholost, želja za posjedovanjem, gomilanjem i trošenjem, kao što pokazuje primjer bezumna čovjeka iz evanđeoske prispodobe, koji je svoj život držao sigurnim i sretnim zbog obilja žita u žitnici (usp. Lk 12,16-21). Korizma nas poziva na obraćenje, na promjenu mentaliteta, tako da se istinu i ljepotu života ne traži toliko u posjedovanju koliko u darivanju, ne toliko u gomilanju koliko u sijanju dobra i dijeljenju.

Copyright © Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč - Sva prava pridržana.

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.