»Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: “Ne plači!” Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: “Mladiću, kažem ti, ustani!” I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: “Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!” I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici.« Lk 7, 11 – 17
Ovaj evanđeoski ulomak ne nalazimo niti u jednom evanđelju osim kod Luke, iako se radi o zapanjujućem, senzacionalnom slučaju. Pogledajmo, stoga, što nam to Luka piše.
„Nakon toga uputi se Isus u grad zvani Nain“. Nain je gradić južno od Nazareta udaljen nekih 10 kilometara a koji se uopće ne spominje u Starom zavjetu. Njegovo ime vjerojatno dolazi od pučke tradicije i označuje „ljubak, dražestan“ gradić.
„Pratili ga njegovi učenici i silan svijet“. Evanđelist Luka nam, dakle, predstavlja povorku ljudi – učenici i silan svijet – kako bi toj povorci predstavio jednu drugu kao kontrast. Naime, dok se Isus sa svojim učenicima i silnim svijetom približava ovom gradiću, iz tog istog gradića izlazi druga jedna povorka, povorka smrti.
Evanđelist predstavlja kontradikciju tih povorki. „Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice“. Kakva velika tragedija! Majci udovici umire jedini sin što posljedično znači da ona nema više ni jednog muškarca koji bi se mogao pobrinuti za nju, za njezino uzdržavanje, za njezin život. Ne radi se samo o smrti sina, nego je u opasnosti i sam život majke. Mnoštvo iz grada ju je pratilo. Dok je pisao ovaj ulomak, evanđelist je vjerojatno imao na umu famozni događaj iz knjige o Kraljevima kada je prorok Ilija uskrisio mrtvoga sina udovice iz Sarpate.
„Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom“ Po prvi put se pojavljuje izraz „vidjeti i sažaliti se“ u Lukinom evanđelju. Taj izraz isključivo je Božji. Dok se prema hebrejskom govoru za ljude koristi izraz „biti milosrdan“, za Boga se koristi „sažaliti se“ što znači „komunicirati, priopćiti“ životnu energiju, odnosno, vratiti život tamo gdje ga više nema.
U Lukinom evanđelju susrećemo tri puta taj izraz: ovdje je prvi put; zatim u paraboli o Samaritancu u kojoj to božansko djelo Isus pripisuje ne samo čovjeku, nego heretiku jer se ponaša kao Bog, jer komunicira život. I na kraju u prispodobi o izgubljenom sinu kada otac, ugledavši izdaleka sina kojega je smatrao mrtvim, sažali se.
„I reče joj: “Ne plači!” Pristupi zatim, dotače se nosila“ Zašto ovdje Isus dotiče i to nosilo (lijes)? Zato što je bilo zabranjeno. Naime, Zakon je zabranjivao doticati nosilo s mrtvacem. Nosilo je bila jedna jednostavna nosiljka na kojoj je pokojnik bio pokriven plahtom. Bilo je zabranjeno doticati, jer tko ju je dotaknuo, nosilo ili mrtvo tijelo, bivao je nečist. Tu zabranu doticanja nosila i mrtvog tijela nalazimo u knjizi Brojeva 19,11-16.
Koje je značenje svega toga? U ono vrijeme smatralo se da prekršaj Zakona dovodi do smrti pojedinca. Za Isusa, prekršaj zakona znači život. Dakle, Isus pokazuje laž tog Zakona, krši ga i dotiče nosilo. Time pokazuje da je uzrok smrti tog naroda obdržavanja Zakona koje je postalo svrha samom sebi, Zakon koji nije služio za dobro čovjeka nego samo za dobro svećeničke kaste na vlasti. Zakon je bilo sredstvo za vladanje, za tlačenje naroda a rezultat toga je smrt naroda. To je razlog zašto nam evanđelist Luka predstavlja Isusa koji krši Zakon dotaknuvši nosilo s mrtvacem.
„A on reče: “Mladiću, kažem ti, ustani!” – glagol je u imperativu – „I mrtvac se podiže i progovori“. Progovoriti označuje sigurni dokaz povratka u život. „a on ga dade njegovoj majci“. Isusovo djelovanje nije toliko usmjereno prema sinu koliko prema majci koja je izgubila svaku nadu u život.
Likovi ovog događaja su anonimni a to znači da su oni reprezentativni. Ovim ulomkom evanđelist nam ne pokazuje samo neki puki povijesni događaj, nego nam donosi jednu puno dublju istinu. Postavlja se pitanje: tko je ta majka koja je izgubila svaku nadu zbog smrti sina jedinca? To je Izraelski narod koji je izgubio svaku nadu. Isus je, pak, onaj koji može vratiti nadu tom narodu i uskrisiti ga.
Pogledajmo sada reakciju ostalih ljudi. „Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: Prorok velik usta među nama!“ Zašto ovaj usklik? Jer se vjerovalo da prorokâ više nema. Naime, Bog je bio toliko ljut i uvrijeđen na svoj narod da se iz tog naroda više nisu ni pojavljivali proroci koji bi narodu obznanjivali njegovu volju.
Psalam 74, 9 ovako recitira: „Ne vidimo znakova svojih, proroka više nema, i nitko među nama ne zna dokle …“ Bijaše to tužaljka naroda. Sada taj narod vidi da je po Isusu komunikacija između Boga i ljudi ponovno uspostavljena. To je razlog zašto u Isusu prepoznaju ne samo proroka, nego velikog proroka. Taj veliki prorok ne samo da naviješta Božju volju nego i komunicira sâm božanski život.
Nastavlja narod: „Pohodi Bog narod svoj!“ Na početku svog evanđelja Luka je pri Zaharijinoj pjesmi zapisao da Bog pohodi i otkupi narod svoj. Narod, dakle, razumije da posjeta Boga po Isusu tom istom narodu donosi slobodu, donosi život.
Evanđelist zaključuje: „I proširi se taj glas“ – doslovno „poruka“. A koja je to poruka? Da se u Isusu može susresti i ponovno naći nada u život, kao što se dogodilo s udovicom i njezinim sinom.
„Glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolici“. Komuniciranje života po udovičinu sinu upućuje na nadu i život koje Isus donosi cijelom narodu.
PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić
Izvor: >>>