Svetkovina sv. Maura, biskupa i mučenika, zaštitnika grada Poreča i Porečke biskupije proslavljena je, u ponedjeljak, 21. studenog 2016., svečanim koncelebriranim misnim slavljem i procesijom porečkom starogradskom jezgrom i rivom.
Misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup i metropolita mons. Ivan Devčić, u koncelebraciji s gospićko-senjskim biskupom mons. Zdenkom Križićem i krčkim biskupom mons. Ivicom Petanjakom, biskupom u miru mons. Ivanom Milovanim i porečkim i pulskim biskupom ordinarijem mons. Draženom Kutlešom, koji se na početku mise zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji i uspjehu održavanja svečanosti povodom proslave svetkovine zaštitnika grada i biskupije. Biskup je u uvodnom pozdravu svetkovinu čestitao i na talijanskom jeziku, a na njemačkom je uputio dobrodošlicu izaslanstvu iz Biskupije München, na čelu sa gospodinom Ivom Sadrićem.
Mons. Kutleša je, pozdravljajući predvoditelja, mons. Devčića, podsjetio kako on dolazi iz biskupije koja kao svog patrona slavi sv. Vida, ranokršćanskog mučenika koji je palmu mučeništva stekao u prvim stoljećima kršćanstva, u IV. stoljeću, otprilike kada i sv. Mauro.
Misno slavlje glazbeno je uzveličao porečki Katedralni zbor sv. Maura pod ravnanjem Marka Ritoše.
Propovijed mons. Ivana Devčića, nadbiskupa:
Draga braćo i sestre!
- Ova drevna bazilika pamti mnoge proslave blagdana sv. Mavra, prvog porečkog biskupa, koji je svoju vjernost Kristu potvrdio mučeničkom smrću. Kao toliki njegovi štovatelji prije nas, i mi smo se danas okupili zahvaliti Bogu za njegovo mučeničko svjedočanstvo vjere moleći ga ujedno da i nama po zagovoru svoga vjernog sluge udijeli milost vjerničke postojanosti. Sv. Mavro jedan je od mnogih koji su sudjelovali u najdužoj i najkrvavijoj bitci u ljudskoj povijesti To je trostoljetna bitka između moćnog Rimskog Carstva i kršćana, sljedbenika Isusa Krista. Na jednoj su strani bile najopremljenija i najuvježbanija vojska i policija ondašnjeg svijeta, a na drugoj goloruki Isusovi učenici: muškarci, žene, starci, djeca, svi uglavnom pripadnici običnog puka. Bila je to neravnopravna borba Davida i Golijata u kojoj je, protivno svakoj ljudskoj logici, ponovno pobijedio David. S razlogom se pitamo: Kako je to moguće? Kojim je čudesnim oružjem ta pobjeda izvojevana? Kako se dogodilo da su moćni rimski carevi u Kristovu križu, protiv kojeg su se tri stoljeća borili, prepoznali znak pobjede, a ne sramote?
- Znamo kako je biblijski David kamenom iz praćke ubio gorostasa Golijata koji je bio opremljen najsuvremenijim ondašnjim naoružanjem i vojničkom opremom. Jedan kamen i jedna obična pastirska praćka bili su dovoljni da, protivno svim zakonima vojničke i ratničke vještine, David izvojuje Izraelcima pobjedu nad daleko moćnijim Filistejcima. Tko je iza te pojede stvarno stajao otkriva nam sam David u svoj prepirki s Golijatom kojemu mu kaže: „Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom, a ja idem na te u ime Gospoda Sebaota, Boga Izraelovih četa koje si ti izazvao“ (1 Sam 17, 45). David je, dakle, pored neobičnog oružja s kojim je izišao na megdan protiv Golijata, posebno bio oboružan čvrstom vjerom da je Bog na strani Izraela i da je On gospodar bitke. To mu je dalo onu snagu i samouvjerenost koju je kasnije posjedovao i sv. Pavao, a o čemu svjedoče njegove riječi iz današnjeg drugog čitanja u kojima kršćanima u Rimu poručuje: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8, 31). Vjerujući u Božju zaštitu i pomoć, Pavao ističe kako se ni on ni itko od onih koji vjeruju u Krista ničega ne moraju bojati: ni optužbe ni osude ljudskih sudova, ni pogibli ni mača, ni nevolje ni progonstva, ni gladi ni golotinje, jer nema ni zemaljske ni nebeske sile koja bi vjernika mogla rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu. Drugim riječima, Pavao vjeruje da kršćanina, ako se čvrsto drži Isusa Krista, ništa ne može nadvladati. Doduše, on može umrijeti kao Krist i za Krista, ali dok tako umire, zna da će s Kristom i uskrsnuti, jer je Bog u Kristu neopozivo stao na stranu onih koji mu vjeruju. A on je gospodar bitke i u borbi protiv smrti, najvećeg čovjekova neprijatelja.
- Tako smo došli do izvora iz kojeg su kršćanski mučenici crpili nadljudsku snagu. To je njihova nepokolebiva vjera u Isusa Krista, u njegovu riječ i njegova obećanja. Njihova vjera bila je toliko živa i snažan da su se već ovdje u potpunosti osjećali sjedinjenima s Kristom po svojim patnjama, što im je davalo sigurnu nadu da će se s njime također sjediniti i u uskrsnuću. Zbog toga Pavlove riječi: „Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist“ (Gal 2, 20), mogu se primijeniti i na svakog istinskog Isusova učenika. Riječ je, dakle, o potpunoj poistovjećenosti i solidarnosti učenika s Učiteljem, spašenoga sa Spasiteljem. Ali to je samo naš odgovor na Isusovu poistovjećenost s nama, jer je on prethodno, kako u Vjerovanju ispovijedamo, „radi nas i našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom…Raspet također za nas; …, mučen i pokopan …i treći dan uskrsnuo…“ Prema sv. Pavlu, naša poistovjećenost i solidarnost s Kristom znači da mi svojim trpljenjima dopunjamo „što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1, 24). To znači da su prvi kršćani odbacivanje, mučenje i samu smrt poradi vjere shvaćali i prihvaćali kao vlastiti doprinos Kristovu djelu otkupljenja čovjeka i svega stvorenoga, što je zacijelo jačalo njihovu spremnost da trpe i umru za Krista. Razumljivo je da bismo tako i mi trebali prihvaćati i živjeti svoja trpljenja, posebno ona koja podnosimo zbog pripadnosti Kristu.
- Draga braćo i sestre, prvi kršćani pobijedili su svijet iako su raspolagali oskudnim materijalnim sredstvima. A nas danas svijet i njegov duh pobjeđuje, iako nam ista sredstva ne manjkaju. Kako to objasniti? Kako je moguće da jedni pobjeđuju svijet bez materijalnih sredstava, a drugi bivaju nadvladani iako ih imaju? Vjera je odgovor na to pitanje. Prvi su kršćani pobijedili svijet svojom snažnom vjerom u Isusa Krista kojeg su upoznali kao jedinog Spasitelja čovjeka. U tom smislu apostol Petar Židovima u Jeruzalemu objašnjava da je hromi čovjek ozdravio zahvaljujući vjeri u Isusa Krista. „To je ime, tvrdi on, dalo snagu ovomu kojega gledate i poznate: vjera u Njega vratila je ovomu potpuno zdravlje naočigled sviju…I nema ni u kome drugomu spasenja. Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti“ (Dj 3, 16; 4, 12). Mučenici su to vjerovali i zato su u odlučujućim trenucima radije birali muku i smrt nego da se odreknu imena Isusova, ne sumnjajući nimalo da će uskrsnuti s Isusovom ako mu ostanu vjerni bez obzira na cijenu koju za to moraju platiti. To je ono što je krasilo i sv. Mavra i njegove drugove u mučeništvu, kao i bilo kojeg drugog kršćanskog mučenika, bez obzira na vrijeme i okolnosti njegova mučeništva.
- A papa Franjo, osvrćući se na današnje stanje vjere, govori o „umornim kršćanima“ kojih je, kako tvrdi, Crkva danas puna. Od čega su umorni: od toga što su previše radili u vinogradu Gospodnjem ili zbog svoje unutarnje nemoći prouzrokovane slabom vjerom? Papa smatra da je njihov umor posljedica toga što su „napola uvjereni“. Uzrok je njihova umora dakle njihova slaba vjera koja ih čini neotpornim i slabokrvnim kršćanima. A umjesto da tu slabost liječe pravim lijekom istinskog obraćenja, kao što su slušanje Božje riječi, primanje sakramenata, ljubav prema bližnjemu, oni posežu za raznim pripravcima, za raznim lažnim lijekovima i nadriliječnicima. Isto tako mi crkveni pastiri zanosimo se mišlju da slabosti pastorala možemo nadvladati boljom organizacijom, primjenom suvremenijih tehničkih pomagala, mudrim raspravama i sl., zaboravljajući pritom da je „ostati u Gospodinu“ jedina istinska snaga Crkve i svakog njezina člana. Na to nas upravo podsjeća papa Franjo kada kaže: „Tko je u Bogu i od Boga; tko ostaje u ljubavi pobjeđuje svijet, a pobjeđuje ga naša vjera… Naša vjera može sve. Ona pobjeđuje. Bilo bi lijepo da si to ponavljamo, jer smo često ‘poraženi kršćani’…Ako kao kršćani vjerujemo, ispovijedajući i čuvajući vjeru, bit ćemo pobjedonosni kršćani“, tvrdi on. (Propovijed u Kapeli Doma sveta Marta, 10. I., 2014).
Sveti mučenici stajali su čvrsto u Bogu i zato su svojom vjerom pobijedili Rimsko Carstvo i sve kušnje ovoga svijeta. Ugledajmo se, draga braćo i sestre, u njih, ugledajmo se u sv. Mavra i njegove drugove, slijedimo primjer njihove čvrste vjere kojom i mi danas možemo pobijediti sve izazove, makar nam se oni činili ogromnima poput Golijata, a mi sami sebi izgledali slabima i neiskusnima poput Davida. Amen
Na središnjem svečanom misnom slavlju je, uz mnoštvo vjernika koji su ispunili porečku prvostolnicu sudjelovao i gradonačelnik Edi Štifanić sa zamjenicima Nadijom Štifanić Dobrilović i Lorisom Peršurićem te predsjednikom Gradskog vijeća Adrianom Jakusom.
Po završetku misnog slavlja održana je procesija sa relikvijama sv. Maura. Ta povijesna procesija, koja je dugi niz godina tijekom prošloga stoljeća bila ukinuta, sada se ponovno održava od 2014. godine, a u organizaciju, osim biskupije i župe, redovito budu uključene i gradske vlasti. Procesiju prati gradska limena glazba, svečanom ozračju svakako doprinose i brojne svečane odore policajaca, vatrogasaca i kulturno-umjetničkih društava, a redovito organizirano sudjeluju i brojna mjesna sportska društva. Procesija je krenula iz Eufrazijeve bazilike, ulicama Decumanus, Cardo, gradskom rivom gdje su je pozdravile sirene brodova, do zgrade gradske uprave, pa Negrijevom ulicom na Trg slobode i natrag Ulicom Decumanus do bazilike.
Tako su i ove godine relikvije prvog porečkog biskupa, koje se čuvaju u Eufrazijevoj bazilici, prošle ulicama grada kojemu je on, uz druge ranokršćanske mučenike sa porečkog područja, dao najuzvišenije svjedočanstvo vjernosti Kristu, žrtvom vlastitoga života.