Ispis

HOMILIJA MONS. DRAŽENA KUTLEŠE NA OTVARANJU SINODALNOG PUTA U BISKUPIJI POREČKOJ I PULSKOJ

Poreč, 16. listopada 2021.

 

Draga braćo i sestre,

kako smo već čuli, s vama danas želim razmišljati o sinodalnosti Crkve te na poseban način o zajedništvu koje je temeljni znak i svrha te sinodalnosti.

Riječ sinoda dolazi od drevne grčke riječi synodos a znači zajedno hoditi. Sinoda označava put kojim narod Božji zajedno hodi. Isto tako odnosi se na Gospodina Isusa koji sebe predstavlja kao 'put, istinu i život' (Iv 14,6).

Sinodalnost prije svega označava poseban stil koji karakterizira život i poslanje Crkve, izražavajući njezinu narav kao Božjega naroda koji zajedno hodi i koji se okuplja, pozvan od Gospodina Isusa u snazi Duha Svetoga da naviješta evanđelje. Crkva prepoznaje da je sinodalnost sastavni dio same njezine naravi. Sinodalnost nije tek neko događanje ili slogan, nego stil i način postojanja kojim Crkva živi svoje poslanje u svijetu. Poslanje Crkve iziskuje da cijeli Božji narod hodi zajedno, pri čemu svaki ud obavlja svoju osnovnu zadaću koja mu je povjerena, ujedinjen sa svima drugima. Ukratko, ovaj je sinodalni hod usmjeren prema Crkvi koja će na plodonosniji način biti u službi dolaska Kraljevstva nebeskoga.

Bitne riječi za sinodalnost su: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Te su tri dimenzije međusobno duboko povezane i neodvojive kao što su povezani i neodvojivi udovi ljudskoga tijela. One su vitalni stupovi sinodalne Crkve. Zbog toga danas s vama želim razmišljati o drugom čitanju iz Poslanice Korinćanima koje nam slikovito govori o udovima ljudskoga tijela koji skladno funkcioniraju i stvaraju zajedništvo koje je toliko potrebno nama danas.

  1. Moderni ljudi ne vole ideju ovisnosti o drugome. Oni žele biti neovisni i samostalni. Nije im potreban drugi koji će im određivati što trebaju činiti. Ovisnost zvuči kao slabost ili nedostatak. Uglavnom, ljudi uživaju i ponose se svojom neovisnošću i autonomijom. Kada moderan čovjek čita odlomak iz Svetog pisma koji govori o zajedništvu i uzajamnoj ovisnosti ima se dojam da to ne žele jer je to na štetu njihove neovisnosti. Možda žele zajedništvo ali ne žele žrtvovati svoju samostalnost radi zajedništva.

Pavao je primijetio kod Korinćana iskrivljenu primjenu evanđelja. U čemu su bili u krivu? Primili su evanđelje ali su izgledali kao i prije nego što su primili evanđelje, tj. ništa se nisu promijenili. Oni su u biti prenijeli stari poganski način života i nastavili ga dalje živjeti u kršćanskoj zajednici. Pavlov cilj je navesti ih da shvate u čemu griješe te im pomoći da nađu pravi smjer. Htio ih je dovesti do toga da shvate da je Crkva zajednica koja ne može ispravno funkcionirati bez zajedništva svojih članova.

  1. Pavao koristi sliku tijela kako bi donio primjer za ljepotu zajedništva u Crkvi. Crkva ne funkcionira kao skup zasebnih pojedinaca. Crkva čak i ne funkcionira kao demokracija. Ne dijeli se po stranačkoj liniji. Crkva funkcionira kao tijelo.

Ljepota zajedništva temelji se na nezamjenjivosti svakog uda. Pavao želi pokazati da su svi članovi zajednice važni i neophodni. Čak su i najslabiji i najmanji udovi tijela neophodni za čovjekov život.

 

Svi se bojimo da ćemo biti nebitni i ne želimo biti iskorišteni i odbačeni od drugih. Neprestano smo u strahu hoćemo li se uklopiti u zajednicu i hoćemo li biti prihvaćeni. Mnogi ljudi ulaze u različite zajednice misleći da su našli pravi izbor za sebe i svoju budućnost. Kao članovi mjesne Crkve trebamo biti svjesni da smo kao takvi važni za njezino funkcioniranje. Ali isto tako svatko od nas mora biti svjestan da su naša braća i sestre u vjeri, kao dijelovi istoga tijela Crkve, neophodni dijelovi i našega života. I oni su dio tijela Crkve koje je Bog stvorio kako bi prikazao ljepotu evanđelja.

Ako jedan dio tijela oslabi, ako ima poteškoća, ako ne funkcionira, drugi dijelovi tijela će ga nadomjestiti. Ako dođe do ozljede, naravno da drugi dijelovi neće prestati funkcionirati i prepustiti da se sam bori nego će mu nastojati još više pomoći kako bi što prije ozdravio. To je prava priroda onoga što znači pokazati ljepotu zajedništva.

  1. Umjesto da bude znak slabosti, zajedništvo je Božji naum za Crkvu. Crkva bi trebala biti slika obnovljenog čovječanstva i odražavati izvorni Božji naum. Crkva je pozvana biti zajednica koja izgrađuje ljude. Slabi i nemoćni su Crkvi neophodni i potrebni. Manje časni udovi zapravo se smatraju zaslužnima za više časti i potrebnima veće brige. Bog je tako sastavio tijelo da udovi koji se ne uklapaju drugdje u svijetu – oni koji su slabi ili neugledni – imaju svoje mjesto u Crkvi.

Ako su članovi Crkve organski međuovisni jedni o drugima, doživljavaju radosti i boli tijela Crkve kao pojedinci. Ako nam je ruka slomljena, cijelo naše tijelo doživljava bol. Slično tome, ako bi se ruka odmetnula i odlučila da više ne želi služiti tijelu iz nekog razloga, to bi donijelo veliku štetu cijelom tijelu. Tako ako jedan član uništava zajedništvo i odvoji se od zajednice narušava sklad zajedništva.

Pavao kaže da nas je Bog postavio na različite službe. Na isti način na koji je Bog sastavio tijelo za međuovisnost, također je povjerio darove koji su namijenjeni uzajamnoj brizi i izgradnji zajednice. Kao što svaki ud našeg tijela doprinosi svojim jedinstvenim darom ostatku tijela dok obavlja svoju ulogu, tako i svaki kršćanin ima za cilj sudjelovati u kulturi uzajamne skrbi za Tijelo Kristovo. Na taj način vidimo ljepotu zajedništva.

Međutim, može se primijetiti ponekad da članovi Crkve ne funkcioniraju na taj način. Kada bi funkcionirali tako naše bi crkve bile prepune vjernika; naše bi zajednice bile vjerodostojne i privlačne da ljudi ne bi mogli odoljeti a da ne dolaze u crkvu. Nažalost, to očito nije ono što redovito viđamo. Očito postoje neki razlozi i nedostaci.

  1. Vidimo da sv. Pavao postavlja Crkvu kao uzor za zamjensku zajednicu Božje milosti. Postavljaju se pitanja: Zašto postoji toliko očiglednih protivljenja u Crkvi? Zašto je Crkva tako često mjesto gdje postoji nesklad, sukobi, klevete itd.?

Primjećujemo da postoji nedostatak zajedništva. Jedan od naših najvećih strahova je da se smatramo nebitnim, jednokratnim ili zamjenjivim. Ironičan je način na koji se ljudi pokušavaju obraniti od toga straha. Oni obično daju sebi više na važnosti nego što bi trebalo. Uvjeravaju sebe da su važni a s druge strane umanjuju važnost drugoga promatrajući ga kao nevažna i nebitna. Drugim riječima, napuhuju sebe a ispuhuju druge.

Odnosimo se prema drugima kao prema kupcima u trgovini. Ljubazni smo prema njima jer imamo od njih koristi. Što više imamo koristi to smo prema njima uljudniji i nasmijaniji. Ako nemamo koristi nastojimo ih se što prije riješiti. Stvara se kultura u kojoj se drugi promatraju kao potrošačka roba. Čak i sama zajednica postaje roba koju treba konzumirati. Crkva je nepotpuna, osim ako njezini članovi ne djeluju tako što su zajednički međuovisni.

Bog daje razne darove povjeravajući ih pojedincima u Crkvi. Bog svakom članu daje darove, ali nijednom pojedincu ne daje sve darove. Čak i ako su nečiji darovi vidljiviji od drugih, ipak su nepotpuni bez drugih darova. Nepotpuni smo u sebi i od sebe. Drugim riječima, ako pogledamo sve darove, potrebni su nam sve vrste darova kako bi Crkva mogla funkcionirati.

Osim toga, ne smijemo zanemariti i negativnu stranu naših darova jer smo grešni ljudi. Kada ne poštivamo Božju volju postajemo više zainteresirani za stvari koje gode našoj osobnoj koristi. Umjesto da vide da je Bog onaj koji sastavlja tijelo i dijeli darove, Korinćani su  smatrali da mogu to sami uraditi i postići napornim radom. Slično tome, ako vjernici danas vjeruju da se njihov identitet može graditi sam od sebe, morat će ga zaštititi i držati druge na distanci izolirajući se od zajednice. Na kraju će se izolirati od stvarnosti u kojoj žive i neće uspjeti primiti blagodati zajedništva. Kršćani se na kraju mogu naći u stanju da ne mogu prepoznati ljepotu zajedničkog hoda u Crkvi. To nas dovodi do nedostatka zajedništva zbog egoizma i govorenja neistine.

  1. Budući da su članovi Crkve okupirani pretjeranom brigom za sebe, tj. egoizmom, nisu u stanju ispuniti svoju ulogu u tijelu. Pozvani su patiti kada drugi pate, radovati se kada se drugi raduju. Ali sudjelovanje u nečijim patnjama skupo košta. Tražeći samo svoja prava a zanemarujući prava drugih članova zajednice protive se duhu zajedništva. Takvim djelovanjem na kraju postaju buntovni dijelovi tijela. Pritom gube identitet kao dijelovi tijela. Njihovi darovi postaju prigoda za konkurenciju i raslojavanje. Ako se pojedinac brine samo o sebi, a ne brine se za drugoga, njegovi darovi postaju sredstvo za osobnu korist, a ne sredstvo na korist zajednice.

Naša fizička tijela ne mogu ispravno ili sigurno funkcionirati ako svaki ud našega tijela ne komunicira ispravno tj. istinito s drugima. Naša sigurnost dolazi tako što naši osjećaji i živci predaju istinite poruke našem mozgu. Ako bi počeli slati pogrešne i neistinite poruke mozgu došlo bi do velikih posljedica. Tijelo može djelovati ispravno i zdravo samo kada svaki njegov ud vrši svoj posao i komunicira istinito s mozgom. Crkva ne može ispravno funkcionirati ako njezini članovi zamagljuju istinu jedni prema drugima ili ne uspiju raditi zajedno iskreno i s ljubavlju. Ne možemo učinkovito surađivati  ako jedni s drugima ne živimo u istini (Ef 4,15).

Zbog spomenutih nedostataka Crkva postaje odraz društva u kojem djeluje. Moramo se iskreno zapitati jesmo li mi samo ogledalo društva u kojem živimo? U vrednovanju intelekta, je li došlo do podcjenjivanja srca? U vrednovanju izvrsnosti, je li došlo do podcjenjivanja jednostavnosti? Cijenimo li više ohole a zaboravljamo ponizne? Odgovor na mnoga od ovih pitanja vjerojatno je da. Zato se možemo zapitati postoji li nada da će se naša zajednica preobraziti kako bi odražavala ljepotu uzajamne ovisnosti i ljubavi?

  1. Zajedništvo se može obnoviti jer nas grešnike Krist promatra kao važna stvorenja radi kojih je došao na zemlju da nas spasi. U stvari On je postao nebitan da bi mi postali važni. Svjesni smo da je zdravlje, dobrobit i budućnost Crkve u Kristovim a ne u našim rukama. Svaki grešnik je ugrađen u njegovo Tijelo po milosti Božjoj. Nitko od nas nije zaslužio biti dio toga Tijela. Čak i ako se smatramo nebitnima, Glava tog tijela Krist nam je obećao da nismo nebitni nego smo neophodni i važni! Najuzvišeniji član tijela Krist postao je slab kako bi se slabiji članovi – vi i ja – mogli smatrati bitnima. Ta ljubav preobražava našu grešnu stvarnost. Kršćani moraju biti svjesni da su potpuno ovisni o Kristu i zajednici u kojoj žive. Samo kao neznatni i ponizni možemo primiti milost koja nam govori da smo važni za Crkvu.

Zajedništvo se može obnoviti jer Krist brine za grešnike čineći ih udovima svoga tijela. Zato brinimo jedni za druge jer smo iskusili njegovu brigu. Krist je potpuno izbjegavao brigu o sebi kako bi se brinuo za nas. Svatko tko je iskusio nesebičnu Kristovu ljubav prema drugome treba iskoristiti svoje darove kao milosni kanal za očitovanje svoje ljubavi i brige prema drugima koji su naša braća.

  1. Draga braćo i sestre, sinodalni hod koji naša biskupija započinje poziv je na obnovu i produbljivanje zajedništva u ovoj mjesnoj ali i općoj Crkvi. Svatko je od nas pozvan dati svoj doprinos u zajedničkom prosuđivanju znakova vremena. Pritom neka nas sve vodi duh ljubavi i svijest da svaki ud ima svoju zadaću i svoju specifičnu odgovornost za funkcioniranje cjeline. Ako nema ljubavi i spremnosti da se drugoga čuje i razumije nema ni zajedništva. Ako izostane svijest o različitosti uloga i razina odgovornosti, ovaj naš hod neće donijeti željenoga ploda.

Mnogi su razlozi zbog kojih možemo kritizirati jedni druge i zamjerati jedni drugima. Vi nas pastire jer smo zakazali kad ste nas trebali, mi vas vjernike jer se sami često osjećamo bez podrške i razumijevanja pod teretom službe. Zato tijelo Crkve pati. Željni smo i žedni te snage jedinstva, zajedništva i uzajamne pomoći, koji su najveće svjedočanstvo i privlačna snaga Božje prisutnosti u Crkvi. Živa mi je želja da započnemo ovu pripravu otvorena uma i srca i naučimo hoditi zajedno, oslanjati se jedni na druge, poklanjati povjerenje jedni drugima. Ako umjesto toga krenemo s duhom kritizerstva pred otvorenim ranama Crkve, ako krenemo s omalovažavanjem ili osudom, sa stavom da je svaki pokušaj uzaludan, nećemo uspjeti.

Zato možemo zaključiti govoreći da najviše pažnje, suosjećanja i ljubavi ostavimo jedni za druge dok svoje molitve za dobre plodove ovog našeg hoda upravljamo Ocu nebeskome. Amen.