Isprava posvete Porečke crkve
Neka je znano svima, da Mi, Rodoald, Akvilejske crkve patrijarh po volji i naredbi Svetoga Oca i Gospodina, gospodina Ivana pape XII. sazvavši časnu braću i gospodu Gaspalda, pulskoga biskupa, Ivana tršćanskoga biskupa. Fredebarda pićanskoga, Ivana novigradskoga, Alberika biskupa Concordije, Hergena biskupa Brescije, Alberta biskupa Feltrea, Giralda biskupa Vicenze, Martina biskupa Trevisa, Aldebranda veronskoga biskupa i Zenona padovanskoga biskupa u jedinstvu s časnim ocem Adamom, porečkim biskupom, posvetismo porečku crkvu na čast Blažene Marije Djevice, svetoga Maura mučenika i ostalih sviju svetaca.
Odakle, Mi Rodoald svete Akvilejske crkve patrijarh i svaki o rečenih biskupa za sebe, u navedenoj posveti i svake godine na svetkovinu posvećenja [ove crkve] svima i svakome tko se istinski pokaje i ispovijedi i ovu crkvu s poštovanje, smjerno pohodi, jedne godine i četrdeset dana od združene [grijesima njegovim] kazne, vlašću apostolskom milostivo odrješujemo. Sadržaj, naime, upute navedenoga posvećenja, nama dane po Svetom Ocu i gospodinu, gospodinu Ivanu papi XII: Ivan biskup, sluga slugu Božjih itd. Posvećena bijaše ova crkva godine Gospodnje 961., na dan 8. svibnja, za vladavine gospodina Otona, cara Svetoga Rimskoga Carstva.
Porečki mučenici sv. Projekt i sv. Akolit (prozvan i sv. Elpidije ili sv. Elidije) iz IV. stoljeća.
Uz sv. Mavra i sv. Eleuterija, sv. Dimitrija i sv. Julijana, spominju se i porečki mučenici sv. Projekt i sv. Akolit (kansije prozvan i Elpidije ili Elidije).
Porečki biskup Oton 1277. godine sagradio je baldahin iznad oltara katedrale – bazilike u Poreču. Na tom baldahinu s južne strane nalaze se mozaici – medaljoni sv. Projekta i sv. Akolita (zvanog i sv. Elpidije ili Elidije). Lik sv. Projekta prikazana je u biskupskom ornatu, premda nije vjerojatno da je domaći mučenik Projekt bio biskup. Došlo se do toga zato što su domaćeg Projekta poistovjetili s francuskim biskupom istog imena, mučenikom iz VII. stoljeća, premda su relikvije francuskoj Projekta uvijek ostale u Francuskoj, a Porečkog u Poreču. Također se u Poreču uvijek bile relikvije sv. Akolita (kasnije nazvanog i Elidijem i Elpidiem), a relikvije pratioca francuskog projekta (zvanog Amarin, kasnije Elpidije) i sada su u Francuskoj. Nisu dakle relikvije donesene u Poreč. Ipak su i u Poreču svoga Projekta zajedno s Akolitom slavili 25. siječnja, ali s lekcijama općeg oficija o mučenicima.
U prilog tome da je riječ o domaćim porečkim mučenicima iz IV. stoljeća, a ne o tjelesima mučenika donesenih od drugud, svjedoči i povijesna činjenica, da u prvoj polovici VI. stoljeća nije još u Zapadnoj Crkvi bio običaj dijeliti kosti mučenika, darivati ih ili krasti iz pobožnosti, nego su se u to vrijeme kao relikvije štovali predmeti kojima su dotakli mučeničkih tjelesnih ostataka. To su tkzv. brandae (lat. brandeum – veo, duga haljina, platno). Te su se svete tkanine ulagale u oltare umjesto relikvije.
U povodu 58. Svjetskoga dana molitve za duhovna zvanja
(Nedjelja Dobroga Pastira – IV. vazmena nedjelja, 25. travnja 2021.)
Sveti Josip: Poziv kroz san
Draga braćo i sestre!
Dana 8. prosinca 2020. godine, u povodu 150. godišnjice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom cijele Crkve, započela je posebna godina posvećena njemu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne, 8. prosinca 2020.). Napisao sam apostolsko pismo Patris Corde kako bi se „uvećala ljubav prema tomu velikomu svetcu“. Zapravo je riječ o jednoj izvanrednoj osobi koja je ujedno „vrlo bliska našem ljudskom iskustvu“. Sveti Josip nije činio zadivljujuće stvari, nije imao neke osobite karizme, nije se činio osobitim onima koji su ga susretali. Nije bio slavan ni istaknut: evanđelja ne donose ni jednu njegovu riječ. Ipak, svojim običnim životom ostvario je nešto izvanredno u Božjim očima.
Bog gleda što je u srcu (1 Sam 16,7) i kod sv. Josipa prepoznao je očinsko srce, sposobno darovati i stvoriti život u svakodnevici. Tomu teži svaki poziv: stvarati i obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: otvorena srca, sposobna za velike stvari, darežljiva u sebedarju, sućutna u smirivanju tjeskobe i nepokolebljiva u jačanju nade. Sve su te karakteristike uvelike potrebne svećenicima i posvećenim osobama, osobito u današnje vrijeme koje je obilježeno krhkošću i patnjama uzrokovanim pandemijom koja je urodila nesigurnošću i strahom glede budućnosti i samoga smisla života. Sveti Josip dolazi nam ususret svojom blagošću kao svetac „iz susjedstva“; a u isto vrijeme njegovo nas snažno svjedočanstvo može usmjeriti na životnom putu.
Sveti Josip predlaže nam tri ključne riječi za poziv svakoga čovjeka. Prva je riječ san. Svatko u životu sanja o nekom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike čežnje, uzvišena očekivanja koja prolazni ciljevi – kao što su uspjeh, novac i zabava – ne mogu ispuniti. Kada bismo pitali ljude da u samo jednoj riječi izraze životne snove, ne bi bilo teško zamisliti da je ta riječ „ljubav“. Ljubav daje smisao životu jer otkriva njegovo otajstvo. Uistinu, život se ima samo ako ga se daje, posjeduje ga se samo ako ga se daruje u potpunosti. Sveti Josip može nam o tome mnogo reći jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, svoj život učinio darom.
U pripremi na prvu svetu ispovijed i pričest u školskoj i vjeronaučnoj godini 2020. / 2021. upućujemo roditeljima slijedeće obavijesti - pismo:
SV. ELEUTERIJE POREČKI ĐAKON I MUČENIK
U Poreču je u zadnjim desetljećima 2. stoljeća živjela mala kršćanska zajednica kojoj je predsjedao biskup Mavro (Maurus). Uz njega su bili i drugi službenici crkve: đakoni, lektori, akolite. Ne znamo točno koje godine, ali svakako u doba najtežih progona, dakle prije 305. godine pogubljen je sav porečki kler s biskupom Mavrom na čelu, a i neki laici. U tu skupinu porečkih mučenika uz sv. Mavra spominju se klerici sv. Eleuterije, sv. Projekt, sv. Akolita i sv. Dimitrije i Julijan za koje se ne zna da li su bili klerici ili laici.
Povijesne isprave svjedoče da se tijelo sv. Mavra nalazi u porečkoj katedrali – bazilici otkako je u IV. Stoljeću preneseno iz starokršćanskog groblja koje je bilo izvan gradskih zidina. Pavao Deperis krajem XIX. st. otkopao je temelje pet tzv. baziličica, to jest nadgrobnih spomen – kapelica, što svjedoči o većem broju porečkih mučenika. Starinski dokumenti jednu od kapelica označuju izričitim imenom sv. Eleuterija, a o prijenosu mučeničkih kostiju u gradske crkve svjedoči zapis kamene ploče iz IV. stoljeća (sada se ta ploča nalazi na južnom zidu bazilike). Ta je ploča pronađena 1847. godine. Ne znajući za njezin sadržaj, kao ni za mučeničke spomen – kapele na ranokršćanskom groblju, u srednjem vijeku došlo je do toga da se zaboravilo da sv. Mauro i ostali – mučenici domaće Crkve, pa su sv. Mavra slavili kao svetog monaha, mučenika iz Afrike, čiji je spomedan 22. studenog, dok je spomendan sv. Mavra porečkog uvijek 21. studenog, kako donose to drevni kalendari. No, zbog spomenutog neznanja u porečkoj su se crkvi na dan 21. studenog čita brevijar lekcije Mavra, afričkog opata. Isto tako u porečkoj su se crkvi dugo vremena na gôd sv. Eleuterija, 18. travnja, čitali životopis sv. Eleuterija „Ilirskog“. Štoviše, budući da je Sv. Eleuterije „Ilirski“ bio biskup, dodano je biskupstvo i sv. Eleuteriju porečkom. Na baldahinu biskupa Otona u Eufrazijevoj bazilici iz 1277. Sv. Eleuterije je prikazan u biskupskom ornatu.
Relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija su bile ukradene i odnese u Genovu 1354. godine nakon osvajanja grada sa strane Genovljana. Zapovjednik genovskog brodovlja Paganino D`Oria odnio je sa sobom u Genovu kosti sv. Maura i sv. Eleuterija koje je godine 1247. porečki biskup Pagano stavio u zajednički mramorni sarkofag. Te su se relikvije čuvale u Genovi u opatijskoj crkvi sv. Mateja sve dok ih nije 1934. godine obitelj D`Oria vratila porečkoj bazilici.
Crkva svetog Eleuterija porečkog mučenika i oltarna pala s likom sv. Eleuterija
Crkva sv. Eleuterija izgrađena je u XII. stoljeću na mjestu starijega prvokršćanskoga zdanja podignutog u čast porečkog mučenika Eleutenja. Starije zdanje spominje se 1183. godine. Iz temelja je podignuta 1488., a obnavljana je 1845., 1929. 1977. I 2020. godine. Na pročelju ima preslicu s jednim oknom i manjim zvonom. Oltar je crkve mramorni sa svetohraništem i palom s prikazom Blažene Djevice Malje s Djetetom, sv. Nikolom biskupom i sv. Eleuterjem. Sv. Eleuterije prikazan je na desnoj strani formata u poluklečećem stavu, s ispruženom desnom nogom, oslonjemom na nježni oblačić. Odjeven je u dugačku albu i bogato dekorirau dalmatiku. Tijelo mu je izvijeno u patetičkoj pozi, ruku sklopljenih na molitvu i glave blago okrenute prema Bogorodici. Pored svečeve desne noge lebdi anđeo raširenih ruku s palminom grančicom i ružinim vjenčićem.
Oltarna pala djelo je Giseppea Camerata (Venecija 1676. – 1762.).
Misu svetkovine Uskrsa apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije nadbiskup Dražen Kutleša predvodio je u porečkoj katedrali.
Kada razmišljam o uskrsnuću uvijek je temeljno pitanje vjera: ili vjeruješ ili ne vjeruješ. U Ivanovu 20. poglavlju možemo vidjeti četiri događaja koja nam govore kako različiti ljudi dolaze do svoje vjere. Prvi je o tome kako su Ivan i Petar došli do groba, vidjeli povoje i ustanovili kako je Isusov grob prazan, drugi je kako je Marija Magdalena došla na Isusov grob, treći je kada Isus dolazi među svoje učenike, ali kada nije bilo sv. Tome i četvrti je onaj poznati događaj kada dolazi sv. Tomi.
Možemo vidjeti da ljudi dolaze do vjere u prvom redu gledajući. U sva ta četiri događaja oni su vidjeli, shvatili i srcem povjerovali. Znamo da postoje ljudi koji to nisu vidjeli, kao ni mi. Tu uviđamo jednu veliku razliku, da mi slušamo očima vjere. Mi moramo tu Radosnu vijest poslušati, doći do razuma i srcem prihvatiti. Neki su vidjeli, a neki čuli, no sve ostaje na čovjeku, želi li to prihvatiti ili ne. Stoga je to Božji dar koji trebamo čuvati, rekao je propovjednik.
U liturgijskom slavlju na dan Uskrsa čitamo iz Djela apostolskih „kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro…Mi smo svjedoci svega što učini. Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje svjedocima od Boga predodređenima - nama. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.“
Crkva od apostolskih vremena sve do danas vjerno izvršava primljeno Kristovo poslanje. Naviješta i svjedoči Isusa Krista Spasitelja svih ljudi. Činila je to i čini u svako doba, u zgodno i nezgodno vrijeme, za vrijeme mira i progona, za vrijeme rata, potresa i bolesti, među svim narodima na zemlji, jer svi su potrebni oproštenja. Nasljednici apostola i njihovi suradnici vode i danas ljude Bogu, životu vječnom. Zato su kršćani ljudi radosti i nade, ljudi s Bogom i u Bogu.
„Ova Misa posvete ulja izriče zajedništvo biskupa sa svojim svećenicima, govori o tijesnoj povezanosti biskupa i svećenika, posebno u službi posvećivanja.“, naglasio je nadbiskup Kutleša u homiliji Mise posvete ulja u porečkoj katedrali.
Na Veliki četvrtak, 1. travnja 2021. godine, apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša Misu posvete ulja predvodio je u porečkoj katedrali. Uz njega su koncelebrirali generalni vikar mons. Vilim Grbac, kancelar mons. Sergije Jelenić, vicerektor pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ preč. Jurica Manzoni, katedralni župnik i porečki dekan preč. Milan Zgrablić te ostali dekani ili njihovi predstavnici iz dekanata diljem biskupije. Misa posvete ulja je u redovitim okolnostima godišnja prigoda na kojoj se okupljaju svi svećenici biskupije, no ove su godine, zbog okolnost pandemije i važećih epidemioloških mjera, bili nazočni samo dekani te obnašatelji drugih određenih službi. U liturgiji su asistirali bogoslovi iz pulskog sjemeništa. Misno slavlje glazbeno je animiralo nekoliko članica katedralnog župnog zbora, a za orguljama je bio vlč. Rudi Koraca, član Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu, koji je tijekom svog dugogodišnjeg svećeničkog staža uvijek spiritus movens glazbenog aspekta biskupijskih zbivanja.