Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)

Praksa je u Crkvi da kod podjeljivanja sakramenata krštenja i krizme/potvrde bude nazočan kum ili kuma.

 

 Zakonik kanonskog prava koji vrijedi za Crkvu po čitavom svijetu propisuje uvjete o kumovanju. Da bi netko mogao obavljati službu kuma, treba ispunjavati uvjete koji su za to potrebni. Ti su uvjeti slijedeći:

 

 

  • da su kuma/u odabrali sami roditelji ili krizmanik ili onaj koji ih zamjenjuje, a ako tih nema, župnik ili služitelj sakramenta;
  • da je kum za to prikladan i da ima namjeru vršiti tu službu;
  • da je navršio šesnaestu godinu života;
  • da je katolik i to pričešćen i krizman i da provodi život u skladu s katoličkom Crkvom (da nije rastavljen, da ne živi u vanbračnoj zajednici ili samo u civilnom braku, da se nije ispisao iz katoličke Crkve, da se smatra nevjernikom ili ateistom...);
  • da nije kažnjen nikakvom kanonskom kaznom (eskomuniciran; sudjelovao izravno ili neizravno u činu abortusa...);
  • da nije otac ili majka kršteniku / krizmaniku.

Crkva preporučuje izabrati za kuma na krizmi, ako je moguće istu osobu, koja je kumovala na krštenju.

Obrednik “Red potvrde” traži da krizmani kum bude “dovoljno zreo za tu zadaću, da pripada Katoličkoj Crkvi te da je primio sakramente krsta, potvrde, euharistije, da mu pravo ne zabranjuje vršiti tu službu” (br. 6). Isti obrednik također upozorava pastire duša “neka vode brigu da kum bude dovoljno prikladan za tu službu koju preuzima.”

Ti uvjeti postavljaju se iz same naravi službe kuma, to jest s obzirom na dužnosti koje on ima, a to su ove: “Brinuti se da vjerno vrši obveze povezane s tim sakramentom (Kan. 892); odnosno kumovi preuzimaju obvezu da kasnije pomažu svojim potvrđenicima “da obećanja koja su na krštenju javno izrekli mogu pravo provesti po Duhu Svetom kojeg su primili” (Red potvrde, br. 5).

Potvrda o prikladnosti za kuma

Potvrdu o prikladnosti za službu kuma, u smislu gore navedenih napomena, izdaje župnik mjesta gdje određena osoba stanuje. Ukoliko osoba koja želi kumovati stanuje u drugoj župi od one u kojoj je krštena, treba najprije donijeti potvrdu o krštenju (krizmi i vjenčanju), na temelju koje župnik (ako je osoba prikladna) izdaje potvrdu (Posvjedočenje) za obavljanje službe kumovanja. Dakle, sama potvrda o krštenju, krizmi ili vjenčanju nije dovoljna za kumovanje.

Tko može biti kum ili kuma na krštenju i krizmi?

Koji su uvjeti za kumovanje na krizmi i krštenju?

Kako netko može biti kum na sakramentu vjenčanja/ženidbe, a ne može na krštenju i krizmi? Koji su uvjeti za kumovanje na krizmi i krštenju?

Prije svega potrebno je razlučiti samo nazivlje, jer nije isto biti kum na krštenju ili na krizmi te svjedok na ženidbi. Naime, kad se radi o sakramentu ženidbe, onda nije riječ o kumu, kao kod sakramenta krštenja i krizme, nego o svjedocima (usp. kan. 1116), o očevidcima vjenčanja. Svjedok je onaj koji je stvarno nazočan na vjenčanju i svjedoči da su bračni partneri javno dali ženidbenu privolu jedno drugomu. Stoga na vjenčanju može biti svjedok katolik i onaj tko nije katolik. Kršćanskim bračnim parovima preporuča se da za tako sveti čin uzimaju za svjedoke praktične vjernike koji će moliti s njima i za njih.

S druge strane, kum na krštenju ili na krizmi ne može biti bilo tko, nego je potrebno ispuniti određene uvjete koje mu Crkva određuje, jer preuzima svojevrsne životne zadaće i dužnosti. Da bi se nekomu dopustilo preuzeti službu kuma (usp. kan. 874, § 1), potrebno je da ga odredi sam krštenik ako je odrastao, a ako je riječ o djetetu, onda ga biraju roditelji; mora biti stariji od šesnaest godina; mora biti katolik – pričešćen i krizman te provoditi život u skladu s vjerom; ne smije biti pogođen kakvom crkvenom kaznom i ne smije zanijekati vjeru. U surječju s tim, primjera radi, kumovi ne mogu biti rastavljeni i ponovo vjenčani ili osobe koje žive u sličnom nedopuštenom braku, osobe koje žive sablažnjivim životom ili pak oni koji se protive katoličkom nauku.

Uloga je kuma na krštenju zastupati dijete koje još ne zna što se s njime zbiva; on je povjerenik Crkve i roditelja koji mu povjeravaju dijete; jamči za budući katolički odgoj djeteta i ulazi u duhovno srodstvo s djetetom te biva svjedok krštenja.

Kum na sebe preuzima obvezu pomagati kršteniku ili krizmaniku u razvoju vjere, također i materijalno ako dijete ostane bez roditelja. Zadaća kuma nije, a to se u zadnje vrijeme uvriježilo, da kumče na dan krštenja daruje kakvim darom i da ga se više ne sjeti, nego u prvom redu treba svojim životom i vjerskim iskustvom pomagati kršteniku i krizmaniku u sazrijevanju i pristupu u kršćanstvo, a to ne može onaj tko nije praktični vjernik. Kum je dužan upoznavati svoje kumče, ostati s njim u trajnoj životnoj povezanosti, moliti za njega, brinuti se za njegovo duhovno dobro, odgajati ga i poticati na kršćanski život i svojim mu životom davati primjer.

Biti kum je čast, ali i odgovornost. Prema tome, na krštenju i krizmi kum ne može biti onaj tko nije praktični katolik upravo radi cjelovitoga prenošenja katoličke vjere, jer ako netko nije katolik te osobno i javno ne zastupa katolička uvjerenja, onda ne može ni svjedočiti katoličku vjeru u cijelosti. O ovome trebaju voditi računa roditelji, odrasli krštenici i krizmanici, dakako i župnik, te jedni i drugi moraju u to biti upućeni kroz pastoralne pripreme prije primanja određenoga sakramenta.

  1. don Alojzije Čondić

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”.

 

Može li pravoslavac biti kum na krizmi?

Može li mom djetetu biti krsni kum pravoslavne vjere? Naime, situacija je takva da je gospodinu otac pravoslavac, a majka katolikinja tako da je “upoznat” s obje vjere. Čitateljica S. P.

Vjernik pravoslavne vjere može biti krsni kum Vašem djetetu, ali pod određenim uvjetima. Za kumovanje na sakramentu katoličkoga krštenja, crkveni zakonik donosi jasne propise. Tako je u tjedniku Glasa Koncila protumačio crkveni pravnik dr. Matija Berljak. U svom članku “Kumstvo – crkvena služba” dr. Berljak detaljno tumači tko može biti kum ili kuma na krstu ili potvrdi, te tumači da se i svjedoke na vjenčanju često zove “kumovima”, ali je to pogrešno.

Da bi netko mogao biti kum na krštenju, pretpostavlja se da bi morao prvo shvatiti da je to prava crkvena služba za koju onda i nosi odgovornost, a dr. Berljak upozorava da se ponekad u razgovoru, pa i u medijima, daju netočni i nepotpuni odgovori o uvjetima kumovanja, te dodaje: “Pravoslavni mogu, pod točno određenim uvjetima, biti kum ili kuma uz katoličkoga kuma.”

Pogledamo li u Zakonik kanonskoga prava, kanon 874, jasno vidimo koji su uvjeti potrebni da bi nekome bilo dopušteno preuzeti službu kuma na krštenju: “da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu”, da je “navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka”, te se još traži “da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom”.

“Krštenoj osobi ‘koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici’ može se dopustiti da, ‘zajedno s katoličkim kumom’, bude ipak svjedok krštenja. Isto može učiniti katolik za osobu koja se krsti u drugoj crkvenoj zajednici (usp. ZKP, 874 § 2)”, ističe dr. Berljak i doslovno pojašnjava: “Ipak, treba naglasiti da se ta zabrana ne odnosi na nekatolike istočnih Crkava (pravoslavne). Precizirano je da izraz ‘communitas ecclesialis’ ne isključuje istočne Crkve koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom (Acta Commissionis, Communicationes 5, 1983, str. 182). Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu iz 1993. (prijevod Zagreb 1994), koji vrijedi za cijelu Katoličku Crkvu, jasan je: on izričito dopušta da nekatolici istočnih Crkava (pravoslavni) mogu biti pravi kumovi, a ne samo jednostavno svjedoci. Doslovno piše: ‘Zbog tijesnog zajedništva koje postoji između Katoličke Crkve i istočnih pravoslavnih Crkava, slobodno je, iz opravdanih razloga, dopustiti da istočni vjernik zajedno s katoličkim kumom (ili katoličkom kumom) kumuje pri krštenju katoličkog djeteta ili odrasle osobe, pod uvjetom da je dovoljno osiguran katolički odgoj krštenika i da je taj kum prikladna osoba. Katoliku, ako je na to pozvan, nije zabranjeno kumovati na krštenju koje se vrši u istočnoj pravoslavnoj Crkvi. U tom slučaju, skrb za kršćanski odgoj spada u prvom redu na kuma (ili kumu) koji je član Crkve u kojoj je dijete kršteno’ (br. 98).” Jasno je da vjernik nekatoličke istočne Crkve (pravoslavac) pri tome mora imati sve one uvjete koje smo prethodno naveli da bi mogao kumovati, dok članovi ostalih Crkava ili crkvenih zajednica (npr. protestanti) ne mogu kumovati, te mogu biti samo svjedoci. Dakako da se traži da kandidat za kuma isto tako “nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom”, a kumovati ne mogu, na primjer “otac ili majka krštenika”.

Na kraju samo dodajemo: Nemojte zaboraviti da se prikladnost kumova prosuđuje ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika.

 Izvor: Glas Koncila

Tko može biti kum ili kuma na crkvenom vjenčanju?

Koje sakramente mora imati vjenčani kum i može li biti kum netko tko je kršten u Pravoslavnoj Crkvi?

Kako ističe Zakonik kanonskoga prava (kan. 1055 i sljedeći), među krštenima »ne može biti valjanoga ženidbenoga ugovora koji samim tim ne bi bio sakrament.« Ženidba nastane privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. To znači da mladenci sami – zaručnica i zaručnik – uspostavljaju ženidbu, a vjenčani kum i drugi prisutni na vjenčanju su zapravo – svjedoci da je do toga čina – »privole kojom muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu« – i došlo. Uobičajeno na vjenčanju mladenci uzimaju dva svjedoka. Vjenčani kum tj. svjedok na vjenčanju može biti i vjernik pravoslavac kršten u Pravoslavnoj Crkvi, kao i bilo koji drugi čovjek po odabiru onih koji sklapaju sakrament ženidbe, pa i nekršteni (dakle, bez sakramenata).

Naime, sklapanje ženidbe uključuje da uz posvećenoga službenika Crkve – a to su mjesni biskup ordinarij, župnik ili ovlašteni svećenik ili đakon – budu prisutna još dva svjedoka. Posvećeni službenici (biskup, svećenik, đakon) uime Crkve traže i primaju ženidbenu privolu zaručnika. Svjedoci – vjenčani kumovi – imaju ulogu da pred crkvenom zajednicom mogu potvrditi kako je obavljeno sklapanje određene ženidbe, pa moraju imati samo one kvalitete koje se i inače traže za bilo kojega svjedoka i svjedočenje. To znači da je dovoljno da su napunili 14 godina (što traži kan. 1550 u prvom paragrafu), da su sposobni vidjeti i čuti – zapravo zapaziti – što se pred njima događa, i da su u stanju shvatiti kako se radi o sklapanju ženidbe između određenog muškarca i određene žene.

Odabir svjedoka na vjenčanju – »vjenčanih kumova« – jako je važan i iz praktičnih razloga, jer se i po našim krajevnim običajima od »kumova« očekuje da će pružati prijateljstvo i povezanost, kao i pomoć oženjenima da bi, vjerno obdržavajući i štiteći ženidbeni savez, danomice živjeli svetijim i potpunijim obiteljskim životom. Uobičajeno svjedoke za ženidbu biraju sami zaručnica i zaručnik u krugu rodbine i prijatelja. Katolici biraju katolike, ali svjedoci mogu biti i vjernici odijeljenih Crkava ili crkvenih zajednica, pa i nekršćani. Isto tako, katolicima je dopušteno da budu svjedoci u ženidbama nekatolika.

Glas Koncila