Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
Hrvatski Deutsch English Italiano Français Español Pусский

I
Porečka predeufrazijevska bazilika

1. Grad Poreč, u kome se diže najpoznatija Marijina bazilika u Istri, smješten je usred zapadne obale Istre, na malenom poluotoku, okružen s nekoliko otočića koji zaštićuju njegovu uvalu. Stoga je ta uvala i postala važno lučko središte.

U neposrednoj blizini obale sačuvani su tragovi predhistorijskih utvrda na brežuljcima Mordela, Sv. Anđeo i Picug. To su bili utvrđeni centri plemenskog života predrimskog stanovništva. Uz podnožje brežuljkaMordela i Sv. Anđeo iskopano je preko 500 grobova. Naselje je vjerojatno bilo jako i živjelo je do rimskog razdoblja.1

U I st. nakon Krista Poreč postaje središte života uređenog teritorija (Ager coloniae Juliae Parentii), grad sa samostalnom upravom antičkog municipija, podignutog na stepen kolonije. Kasnije, Poreč je bio više od dva stoljeća (539—751) povezan usko s Bizantom.

Već u prvim stoljećima nalaze se u Poreču tragovi kršćanstva. Ono se širilo iz većih središta. Porečka je biskupija postojala prije slobode ispovijedanja kršćanske vjere. O tome svjedoči natpis na ulomku sarkofaga sv. Maura, prvoga porečkog biskupa i mučenika iz III st.

Kršćanstvo je sigurno u Poreču bilo razvijeno prije druge polovice UI st. kad se već organizirala kršćanska općina. Pretrpivši progonstva, nije podlegla, nego neposredno nakon dane slobode (313) otvara javne crkve.

U drugoj polovici IV st. prenose se relikvije prvoga porečkog biskupa sv. Maura iz predgrađa u gradsko područje na mjesto prvotne sakralne građevine. Kršćanstvo se naglo širi i jača te se već u V st. podiže predeufrazijeva bazilika a u VI st. biskup Eufrazije gradi veličanstvenu baziliku.

2. Na prostoru okruženom s jedne strane perimetralnim zidom Euirazijeve bazilike, od sjevera malim vrtom uz rub gradskih zidina, sa zapadne strane biskupskom palačom a s istočne raznim predgradnjama nalaze se iskopani ostaci starih sakralnih zgrada. Pronađene su dvije dvorane (aule) i dijelovi njihovih zidina. Uz sačuvane ostatke temeljnih zidova i mozaika, za određivanje vremenskog slijeda tih sakralnih zgrada veoma važan je epigrafski spomenik. To je ploča s natpisom a u njemu se opisuje prijenos kostiju sv. Maura s groblja koje se nalazilo izvan grada na mjesto gdje je bio mučen. Ploča je nađena 1846. god. ispod glavnog oltara današnje bazilike a nalazi se u baptisteriju.

Prema iskopanim temeljima zida mogu se rekonstruirati obrisi stare crkve. Na tom prostoru se nalaze dijelovi triju velikih mozaika, nejednake veličine.

Na istočnoj je strani mozaik s motivima meandra a u gornjem rubu dva manja kvadrata s likovima riba, starim kršćanskim simbolima (ihthys). Na drugom mozaiku je unutar meandra kantharos iz kojeg se isprepleću vitice. Na gornjem i donjem rubu tog mozaika je latinski posvetni natpis u kojem se spominju imena vjernika koji su novčano potpomogli izgradnju mozaika. Na trećem mozaiku je medaljon unutar lisnatog vijenca na kojem je natpis darovatelja.

U otvorenom prolazu između zaštitne konstrukcije i sjevernog zida bazilike nastavljaju se maleni fragmenti mozaika. Dijelovi mozaika što se nalaze ispod sjeverne lađe bazilike posebne su cjeline. One su veće ali su, na žalost, sačuvani samo fragmentarni dijelovi s natpisima darovatelja.

Iznad tog sloja mozaika je još jedan sloj mozaika. On ide sjevernim, južnim i zapadnim zidom bazilike. Na njemu su izrađeni motivi vitica. Prosječna je visina tih mozaika za oko 60 cm viša od ostalih mozaika. Na pojedinim četvorinama vidljivi su grubi popravci oštećenih uzoraka. Prema dekoraciji i natpisima očito se vidi da je to mjesto bilo određeno za bogoslužje. Mozaici ne mogu biti stariji od 313. god. kad je Crkva milanskim ediktom dobila slobodu. Tu tvrdnju potvrđuje i pronađeni novac ispod tih mozaika imperatora Licinija (307—323), Konstantina (307—337) i Valenta (364. - 378). Mozaici su najvjerojatnije izrađeni u drugoj polovici IV st.

Prema Deperisu2 i drugim arheolozima dijelovi pronađenih mozaika ukrašavali su kuću prvoga porečkog biskupa sv. Maura. Njegova je kuća bila proširena i pretvorena u oratorij gdje se kršćanska zajednica skupljala na molitvu. Da je tu bila kuća sv. Maura i da je bila pretvorena u oratorij, svjedoči natpis na pronađenoj kamenoj ploči u baptisteriju Eufrazijeve bazilike:

HOC CUBICULE SANCTUM CONFESORIS MAURI
NIBEUM CONTINET CORPUS
HAEC PRIMITIVA EIUS ORATIBUS
REPARATA EST ECCLESIA
HIC CONDIGNE TRANSI. ATUS EST
UBI EPISCOPUS ET CONFESSOR EST FACTUS
IDEO IN HONORE DUPLICATUS EST LOCUS ...3

Taj natpis svjedoči o proširenju i obnovi prvotne crkve u prigodi prenošenja tijela sv. Maura iz predgradskog groblja na mjesto gdje je bio posvećen za biskupa i postavljen za vođu kršćanske zajednice u Poreču i gdje je podnio mučeništvo, najvjerojatnije u III st.

Prihvativši kao najvjerojatnije da je prva crkva nastala na mjestu posvećenom mučeničkom krvlju sv. Maura, arheolog Bruno Molajoli4 zaključuje, a s njim se slažu i drugi stručnjaci, da je prvotna crkva morala nastati barem u prvoj polovici IV st. i da su najstariji mozaici, bez natpisa, pripadali kući sv. Maura.

Kako se na spomenutoj ploči nalazi rečenica:
"haec primitiva eius oraiibus reparata est ecclesia", može se zaključiti da su pronađeni umetnuti mozaici izrađeni krajem IV ili početkom V st. i da je djelomično obnovljen stari pod s mozaicima bez natpisa.

Kad je izvršena obnova te crkve, postavljen je kameni oltar i uz njega umetnut mozaik sa simbolom dviju riba da bi se time povećala simbolična a i dekorativna ljepota prostora rezerviranog za svećenika. Sudeći prema rasporedu ukrasa na podu od mozaika starokršćanske bazilike u vrsarskoj luci (kraj Poreča) iz prve polovice IV st., u Poreštini su prvi oltari bili pokretni drveni stolovi. Takav je oltar mogao bili i u Maurovom oratoriju. Sredinom druge polovice IV st., u istočnom dijelu prostora srednje dvorane, postavljen je kameni oltar i to kamena menza keju nose četiri stupa. Papa Silvestar (314—335) je ponovio odredbu da se grade kameni oltari. Vjerojatno se tada i u prvotnoj porečkoj crkvi sprovela ta odredba.'

Na istoj ploči piše: »ideo in honore duplicatus est locus«. Prema tome je crkva bila proširena s još jednom dvoranom a neki su mozaicibili u IV st. obnovljeni Time je bazilika dobila pravokutni oblik. Takav oblik bez apside postoji i drugdje od IV do VI st. Njih Egger5 naziva "Absidenlose Saalkirchen". One su nastale od "ecclesiae domesticae" što je sigurno bilo s porečkom prvotnom bazilikom a najviše ih susrećemo u istri i Dalmaciji, na području nekadašnjeg Norika.

3. Prvotna konstrukcija vjerojatno nije bila upotrebljiva nakon prve polovice V st. Broj se vjernika naglo povećavao i kršćanska se zajednica širila i po okolici.

Stoga se počelo izgradnjom veće bazilike u čast Bogorodice. Ta je preduefrazijeva bazilika imala pačetvorasti oblik i bila je bez apside. Stupovi su je dijelili na tri lađe. Stupovi su bili od tvrdoga i mekog kamena, domaćeg vapnenca. Takva pačetvorasta jednostavna dvorana bez apside s polukružnim niskim zidićem za svećenička sjedala bila je karakteristična za starokršćanske crkve na području Norika.

Do danas sačuvali su se od prezbiterija te predeufrazijeve bazilike u istočnom dijelu ostaci sjedala za svećenike. Sačuvan je i prekrasan mozaički pod svetišta. Na njemu je vitičasti motiv vinove loze. Lijepotom obrade i jednostavnošću odražava ljepotu antiknih mozaika. Detalji su mu raznoliki. Grozdovi su svijetle i plave boje. Lišće je stilizirano. Taj mozaik je najljepše što je iz V st. sačuvano u bazilici.

Prezbiterij je bio nešto podignut i odijeljen ogradom poput tribine u centralnoj lađi. Može se pretpostaviti da je iza prezbiterija bio prostor odijeljen zastorima i služio kao protesis i diaconicon. Tu tvrdnju posebno zastupa arheolog Bruno Molajoli6.

Podni mozaici prikazuju različite motive i većim su dijelom sačuvani. Za vrijeme velike restauracije bazilike od 1936. do 1937. god. potpuno su otkriveni. Iznad njih je bio postavljen zaštitni pod od cigli. Mozaici su bili sigurno restaurirani u VI st. To se osobito opaža u desnoj lađi.

Od sporednih prostorija predeufrazijeve bazilike treba spomenuti consignatorium, kasnije oratorium, narteks i krstionicu.

Consignatorium, gdje je biskup dijelio novokrštenicima sv. Potvrdu, prostirao se na mjestu današnje sakristije. Taj je prostor kasnije služio kao oratorij za vrijeme restauracija bazilike. Pod je bio pokriven mozaicima i njihovi se ostaci mogu i danas vidjeti.

Ostaci poda i zidova pred pročeljem bazilike svjedoče da je pred-eufrazijeva bazilika imala narteks. Zaslužni arheolog Deperis7 dijeli narteks, prema pronađenim ostacima, na dva dijela. Unutrašnji dio s ostatkom poda bio je širok 1,75 m a vanjski bez poda 2,75 m. Sredinom toga vanjskog dijela prema vani bile su dvije ili tri stepenice. Kako je glavni ulaz u narteks bio s južne, ulične strane, stepenice su bile sporedni ulaz a vodio je najvjerojatnije u zatvoreno dvorište pred bazilikom.

Položaj krstionice (baptisterium) naveo je arheologa Forlattija8 na zaključak, kojega usvaja većina arheologa, da je krstionica nastala prije atrija, dakle u V st. Nije isključeno da je bila u sklopu zatvorenog dvorišta predeufrazijeve bazilike i da se iz narteksa u nju ulazilo. Ona je osmerokutna a u sredini ima bazen za kupanje. O njoj će još biti govora.

Kršćanska se općina u Poreču, nakon što je car Teodozije (379—395) proglasio kršćanstvo državnom vjerom, naglo učvršćivala u privatnom i javnom životu grada i okolice. U znak svoje afirmacije sagradila je taj kompleks sakralnih građevina predeufrazijeve bazilike.

Eufrazijeva bazilika

II.
Eufrazijeva bazilika

1. God. 573. Istra je došla pod izravnu vlast Bizantskog carstva. Time je otvoren put jačem prodoru bizantske umjetnosti. Stoga se gradi veličanstvena bazilika u čast Bogorodice polovicom VI st. Uz baziliku gradi se narteks, atrij, biskupska palača s konsignatorijem. Voditelj gradnja je porečki biskup Eufrazije a podiže ih prema zahtjevima novih arhitektonskih ideja što se šire iz Ravene.

Eufrazijeva bazilika, uvođenjem apside, predstavlja novi razvijeni tip građevine. U njoj se javlja jedna od ranijih primjena troapsidijalnog završetka. Središnja lađa završava velikom apsidom s vanjske strane poligonalnog oblika. I pobočne lađe završavaju s istočne strane apsidom.

Takvih građevina na Zapadu u VI st. ima na dva mjesta na Jadranu, S. Apollinareinclasse u Raveni i Basilicaoccidentalis u Saloni. No, u ta oba slučaja nije riješen odnos malih apsida i prostora protheisisa i diakonikona. Pravo rješenje tog problema postignuto je na Istoku i odatle se proširilo na Zapadu.

Povijesni su podaci o Eufrazijevu životu veoma oskudni. Iz jednog pisma, koje je papa Pelagonije I. (556.—561.) uputio ravenskom egzarhu Narzitu u kojem je riječ o biskupu Eufraziju, zaključuje se da je rođen u Trakiji, pokrajini na krajnjem jugoistočnom djelu Balkanskog poluotoka. Tamo je sigurno vidio bazilike Istoka i Konstantinopola. Kad je postao biskup Poreča, našao je, kako spominje natpis u apsidi na mozaiku, biskupsku crkvu veoma siromašnu (templum exiguum), neurešenu (magnoque carens tune forma metallo), loše gradnje, kako to dokazuju preostali stupovi s kapitelima, te u ruševnom stanju (sed meritis malo tantum pendebat putria tecta). Zato je Eufrazije odmah odlučio srušiti je (labentem melius sedituras deruit sedes) i sagraditi novu.

Nije moguće točno odrediti godinu početka i svršetka bazilike. Prema Deperisu9 i novijim arheolozima to je bilo od 543. do 554. god.

Budući se ne zna početak biskupovanjaEufrazija, ne može se riješiti ni godina početka gradnje bazilike. Natpis u apsidi južne lađe na trupu oltara iz VI st. dao je urezati Eufrazije:

FAMULUS DEI EUFRASIUS ANTISTES TEMPORIBUS SUIS AGENS ANNUM XI A FUNDAMENTIS DEO LOVANTE SANCTAE AECCLESIAE CATOLIKAE HUNC LOCUM CONDIDIT"

Taj je natpis nedovoljan za određivanje godine gradnje i stoga se moramo zadovoljiti općenitom tvrdnjom da su radovi završili oko polovice VI st. Veliki natpis ugrađen u apsidalnom mozaiku svjedoči o gradnji bazilike, podsjeća na pređašnju oštećenu crkvu ali ni on ne iznosi godinu toga velebnog zahvata:

HOC FUIT IN PRIMIS TEMPLUM QUASSANTE RUINA TERRIBILIS LAPSU NEC CERTO ROBORE FIRMUM EXIGUUM MAGNOQUE CARENS TUNC FORMA METALLO SED MERITIS TANTUM PENDEBANT PUTRIA TECTA! UT VIDIT SUBITI LAPSUPAM PONDERAM SEDEM PRECIBUS ET FIDEI FERVENS SACERDOS EUFRASIUS SANCTORUM CUNCTAM PRAECESSIT MENTRE RUINAM LABENTES MELIUS REDITURAS DERUIT SEDES FUNDAMENTA LOCANS EREXIT CULMINA TEMPLI QUA CERNIS NUPER VARIO FULGORE LETALO PERFICIENS COEPTUM DECORAVIT MUNERE MAGNO AD ECCLESIAM VICITANS SIGNAVIT NOMINE CHRISTI CONGAUDENS OPERI SIC FELIX VOTA PEREGIT10

Srušivši, dakle, pređašnju baziliku, Eufrazije je podigao u VI st. na istom mjestu novu, široku 18,50 m a dugu 35,5 m. Bazilika je posvećena Marijinu Uznesenju.

2. U Poreštini, kao i u cijeloj Istri, u doba kasne Antike sakralne i profane građevine zidale su se kamenom, pritesanim lomljencem od domaćeg vapnenca u bogatom namazu morta. Lomljenci su se povezivali tako da je gornji kamen pokrivao spojnicu donjeg kamena. U sredini zida, debelog 50 do 60 cm, stavljalo se malene pritesane lomljenice s debelom naslagom morta. Opeka se rijetko upotrebljavala, samo kod gradnje lukova i presvođenih apsida. Unutrašnje plohe redovno su bile premazane žbukom koja je bila sastavljena od gašenog vapna i pijeska, sitnijim od onoga koji se upotrebljavao za zidove. Vanjski su zidovi bili ožbukani po cijeloj površini ili samo spojnice. Uzdužni su zidovi bili bez konstruktivnog pojačanja ili su bili pojačani lezenama koje su oko 15 cm stršle iz zidne mase. Eufrazijeva bazilika ima lezene sa slijepim arkadama. Polukružne apside, osim na biskupiji Eufrazijeve bazilike, nemaju lezena. Neke polukružne apside, zbog pojačanja konstrukcije, deblje su od uzdužnih zidova. Od sredine VI st. zidaju se osim polukružnih i poligonalne apside. Njihov je plašt sa šest, pet ili tri zidne plohe. Kod trobrodnih bazilika začelni zid s apsidama je redovno masivnije zidan. Arkade lađa završavaju pilastrima na začelnom i pročelnom zidu. Na pročelju su s izvanjske strane prema pilastrima na začelnom i pročelnom zidu. Na pročelju su s izvanjske strane prema pilastrima i na uglovima zidane konstruktivne lezene većim istakom od bočnih lezena.

U Eufrazijevoj bazilici lađe su odijeljene visokim mramornim stupovima. Materija a i stil izradbe pokazuju porijeklo s Istoka. Općenito se prihvaća mišljenje da su uvezeni s otoka Prokonesa u Mramornom moru. Tu su bili carski kamenolomi i iz njih se izvozio mramor u razne krajeve Sredozemlja.

Stupova ima sa svake strane po devet. Kapiteli su na njima različitog oblika. Iznad plitke kvadratne plinte umetnut je impost na kojem je u medaljonu uklesan monogram biskupa Eufrazija.

Ti su stupovi identični ravenskim i imaju istu marku radilišta (S. Vitale, S. Apollinare i Pomposa). Oni su, stoga, izrađeni u istoj radionici Prokonesa i od istih klesara.

U bazilici ima devet pari kapitela. Oni se mogu svrstati u tri osnovna tipa, karakteristična u bizantskoj umjetnosti a susreću se u Raveni pa i Bizantu.

Prvi je tip kapitela čiju jezgru predstavlja obrnuta krnja piramida a poput pletera je obavija perforirani biljni ukras. Drugi tip su kapiteli koji iznad perforiranih biljnih ukrasa imaju u uglovima ukrase od ptica i životinja. Treći su tip bizantska varijanta korintskog kapitela a odražavaju teodozijanski stil iz druge polovice IV st. Oni su vrhunac tehničke vještine, izrađeni su poput čipke. Ti kapiteli idu u red najboljih ostvarenja bizantske plastike VI st.

Iznad stupova su arkade (lukovi) a nad njima zidovi s krugom glavne lađe koja je više od pokrajnih. Na sjevernim arkadama sačuvala se stara štukatura, ukrašena geometrijskim likovima iz životinjskoga i biljnog carstva. Ukras je pun životnog veselja što je još više oživljavala boja. Štukatura je izrađena od gašenog vapna i mramorne prašine. Na južnom zidu nije sačuvana štukatura jer je uništena u prigodi potresa 1440. god.

3. Eufrazijevu baziliku krase mnogi mozaici s brojnim likovima (73). Za izradu mozaika u apsidi upotrijebljene su malene kockice kamena, mramora i emalja raznih boja i kockice od kristala s unutra pečenim listićima od zlata.

Na najuzvišenijem mjestu u apsidi naslikana je u mozaiku Bogorodica. Ona sjedi na širokom jastuku i drži na koljenima dijete Isusa. Marija sliči središnjem liku iz San Vitale u Raveni. No, u Poreču ne stoluje Krist na zemaljskoj kugli nego je Marija njegov živi prijestol, katedra Riječi.

Kad su se na Istoku počele izrađivati crkve s kupolom, Krist je u njima dobio dominantan položaj. Drugo mjesto dano je Mariji, Majci Božjoj. Tako je propisano u slikarskoj knjizi s gore Atosa a koja se oslanja na stare predloške: »Ako hoćeš oslikati kupolu, načini gore u tamburu krug i u njemu Krista kako blagoslivlja a na prsima drži evanđelje i napiši ovaj natpis: Isus Krist Pantokrator. U svetištu, u sredini istočnog udubljenja, naslikaj presvetu Djevicu kako sjedi na prijestolju i drži Krista kao malo dijete a iznad nje napiši: Majka Božja uzvišenija od nebesa. Njoj sa strane naslikaj arkanđela Mihovila i Gabrijela.«11

U apsidi porečke bazilike najstariji je mozaik načinjen po tom propisu. Između Arkanđela stoluje Marija dostojanstveno a ujedno i ljudski blisko. Ona drži u krilu dječaka Krista. Obučena je u tuniku i palij. Stara je ideja tu još potpuno očita. Vidi se »Očeva ruka« s vijencem pobjede, nagradom za tešku muku. Mučenici, koji su njegovoj snazi dali svjedočanstvo, donose svoje krune.

Mozaik s likom BI. Djevice očituje vjeru i pobožnost kršćana onoga doba. Umjetnik je u tom mozaiku želio istaknuti definiciju Efeškog koncila (431) da je BI. Djevica Marija »Theothćkos« — Bogorodica ili Majka Božja jer je njezin sin Isus Krist u istoj osobi Bog i čovjek. Zato je u apsidalnom mozaiku Marija i postavljena na uzvišeno mjesto kao živi prijesto utjelovljena Boga. Djevica postoji samo zato da primi Sina Božjega. Mariju tada nisu slikali samu nego uvijek s njezinim Sinom."

Uz Mariju stoje ovi likovi: s desne strane je Arkanđeo, njemu s desna sv. Mauro s natpisom Scs MAVRVS zaogrnut rimskim palijem, a u rukama drži krunu mučeništva i urešenu draguljima pruža je Djevici. Njemu s desne je porečki biskup Eufrazije s natpisom EVFRASIVS EPS koji drži model crkve i pruža je Mariji. Njemu s desne je arhiđakon Klaudije s natpisom KLVDIS ARC. On je obučen u bijelu dalmatiku a u rukama drži biserima ukrašeno evanđelje. Ispred arhiđakona je najvjerojatnije, prema natpisu EVFRASIVS FIL. ARC., njegov sin Eufrazije. S lijeve strane Majke Božje stoji drugi Arkanđeo a zatim su tri mučenika kojih imena nisu napisana.

Ispod tog glavnog mozaika nalaze se tri lika između prozora: u sredini arkanđeo Gabrijel, njemu s desna sv. Zaharija a s lijeva sv. Ivan Krstitelj. Sv. Zaharija je obučen u bijelu odjeću a niz ramena mu pada svijetla kosa. Oko glave ima aureolu a u ruci mali kovčežić od slonove kosti. Na pročelju kovčežića je sitni lik »Oranta« a sa strane su dva lika u pokretu. Maleni likovi sa strane podsjećaju na prikaz »Triju kraljeva« na donjem rubu Teodorine odjeće na mozaiku sv. Vitala u Raveni. Odjeća sv. Ivana Krstitelja je grubo krzno pokornika.

Na sjevernoj strani apside nalazi se mozaički prikaz Marijina navještenja. Arkanđeo Gabrijel s krilima, u bijeloj odjeći, zatalasanoj od pokreta, drži u lijevoj ruci štap kao božji glasnik. U desnom dijelu prikazana je BI. Djevica. Ona sjedi na visokom tronu u pročelju jedne bazilike. Iznenađena je velikom viješću Arkanđela. Iz lijeve joj je ruke ispao pramen rumene pređe koji završava u košarici do njezinih nogu. Kažiprst desne ruke podignula je prema glavi u znak razmišljanja. Marija je odjevena u purpurnu haljinu koja je u gornjem dijelu prekrivena bijelim velom. Neobičnom tehničkom vještinom izrađen je veo na Marijinoj glavi.

Nasuprot Marijina navještenja je Pohod Marije Elizabeti. Marija je obučena u purpurnu odjeću, podignutih ruku, a Elizabeta u svijetložutu odjeću s lagano spuštenim rukama. Iza Elizabete je pročelje zgrade pokriveno zastorom kojega znatiželjno odgrće neka osoba.

Taj »diptih« Navještenja i Pohoda nadahnjuje gledaoca nizom razmišljanja. Umjetnik ih je u mozaicima »umio« izraziti a gledalac ih treba otkriti. Marija prima blagu vijest »iz crkve« za Crkvu — kao pralik Crkve. Vrlo je značajan prst Bogorodice. Marija je prva vjernica, kako ju je nazvala Elizabeta, ali i angažirana vjernica, kako bi se danas izrazili, misaona vjernica. Marija je u isto vrijeme zatečena blagom viješću pri svakidašnjem ženskom poslu, dok prede, ali ona sjedi na prijestolju. Tu se kriju dva kršćanska paradoksa: prvi poniznost i uzvišenost, drugi utjelovljenje. Po Mariji se u Isusu izvršilo veličanstveno božansko povezivanje naše svagdašnjosti s nebesnošću. Sin Božji postaje čovjekom da čovjek postane božanski stvor.

O tome govore porečki Bogorodičini mozaici.

Po mišljenju Deperisa12 zastor odgrće Zaharija koji u kući očekuje posjet Marijin. Dok se pokazuje na vratima kuće podižući lijevom rukom zastor, kažiprst desne ruke drži na ustima.

Cijeli donji dio apside, do visine vijenca, pokriven je oplatom od raznobojnih kamenih ploča.

Duž čitava polukruga proteže se svećeničko sjedalo od mramora, zatvoreno na krajevima s dvije ploče na kojima su u plitkom reljefu uklesani likovi delfina. Pod apside krasi intarzija (opus sectile) čiji materijal potječe iz rimskih hramova u Poreču. Simbolički Neptunov trozub najvjerojatnije je iz malog Neptunova hrama. Donji dio apsidalnog ukrasa je od skupocjenog kamenja iz dalekih krajeva (crvenkasti egipatski porfir, maloazijski ónix i zeleni granit). On nije precizno izrađen kao sačuvani klasični motivi. Bogata upotreba biser-školjki rijetko se susreće u kasnoantičkim spomenicima kao kod Eufrazijeve bazilike. Biser je importiran s Istoka gdje su se u Antiki uzgajale školjke a biseri u Crvenom moru i Indijskom oceanu. Nesumnjivo je taj dragocjeni materijal s Istoka. Pod apside prezbiterija bio je popločan, sudeći po ostacima, s lomljenim pločicama od zelenog granita i crvenog porfira, slično kao restaurirani dio današnjeg svetišta.

U apsidama pobočnih lađa su fragmenti nekadašnjih mozaika. Ti su većinom oštećeni u XV st. probijanjem gotičkih prozora. U objema pobočnim apsidama gotovo su jednake kompozicije. Na njima nema zlatne pozadine, istaknuta je harmonija živih boja. U jednoj i drugoj je mladenački Krist sa širokim aureolom i gemama na glavi. On stavlja krune kao znak mučeništva dvama svecima. Pozadina je pokrivena malenim rumenim oblačićima. Dok je Kristov lik uglavnom ostao sačuvan, likovi svetaca sačuvani su fragmentarno, glave i dijelovi natpisa.

Kako u Eufrazijevoj bazilici nema kupole, Krist Pantokrator sjedi s knjigom iznad apside. Knjiga mu je u ruci otvorena. Na njenim stranicama napisano je: »Ego sum lux vera«. S obje strane Kristove je po šest apostola u bijelim odjećama. Oni nose u rukama razne simbole: ključ, mučeničku krunu, evanđelje. Uz njihove su glave napisana njihova imena.13

U prigodi postavljanja drvenog stropa srednje lađe (u XVIII st.) mozaik je bio oštećen. Crvenkasta linija, koja ide otprilike u visini ruku apostola, označava zone restauracije mozaika. Donji je dio gotovo potpuno nov a u gornjem dijelu su nadopunjeni nedostaci originalnog mozaika.

U donjem rubu apsidalnog svoda, u širokoj mozaikalnoj traci, nalazi se 12 medaljona s obje strane Janjeta. Pogatschnig14 misli da je Jaganjac (AgnusDei), koji se nalazi u središnjem medaljonu apsidalnog luka, izrađen od restauratora prema tragovima koji su ostali nakon oštećenja tog dijela mozaika u XVIII st. On, inače, smatra da je prvotno bilo tu Kristovo poprsje.

Do restauracije na tom mjestu bio je Kristov monogram(XP), naslikan na žbuki. Kad je žbuka skinuta, pokazali su se tragovi razmjerno male aureole. Stoga Deperis smatra vjerojatnijim da je tu ipak bio simbol Janjeta jer se i na svodu sv. Vitala u Raveni nalazi Janje.15

Sa svake strane Janjeta smješteno je po šest medaljona a prikazuju poprsje djevica, mučenica s imenima: SCA FILICITAS, SCA BASILISSA, SCA EVGENIA, SCA CECILIA, SCA AGNES, SCA AGATHE, SCA EUFVMIA, SCA TECLA, SCA VALERIA, SCA PERPETUA, SCA SUSANA, SCA JUSTIN A. Mozaik spada stilski u krug ravenskih mozaika koji nastaje pod utjecajem Istoka, navjerojatnije Bizanta.

Podovi su starokršćanskih crkava na Poreštini općenito bili ukrašeni mozaicima a rađeni su prema poznatom načinu u kasnoj Antici.

Na njemu se ističu umetnute ribe kao u istočnom dijelu srednje dvorane prvobitnih građevina Eufrazijeve bazilike.

Budući da je narod stoljećima hodao po podnim mozaicima, dosta su oštećeni. Neki su preneseni u baptisterij. Na dnu desne lađe sačuvan je originalni mozaik jer je na tom mjestu stajao kroz tri stoljeća, sve do 1937. god. barokni oltar Presvetog Sakramenta.

Mozaici na podu Eufrazijeve bazilike osobito su stradali uslijed ukapanja u crkvi. I ti su mozaici imali natpise darovatelja.

God. 1859. Lodhe i od 1877. - 1878. Errard16 prikazuju crteže velikih dijelova mozaika pobočnih lađa. Jednako i Malaioli17 donosi jedan takav crtež. Na žalost, ti su fragmenti većinom izgubljeni kada je 1880. god. bio postavljen novi mramorni pod.

Sudeći prema tim objavljenim crtežima kao i ostacima mozaika, podni su mozaici bili veoma kvalitetni i slični su sačuvanim u južnoj lađi a koji su pronađeni 1937. god. ispod velikog oltara.

4. Prvi vjesnik gotičkog stila u Poreštini je ciborij u Eufrazijevoj bazilici. Dao ga je izraditi 1277. god. biskup Oton. Općenito se smatra da od starog ciborija iz VI st. potječu četiri stupa s kapitelima koji su ukrašeni simboličkim motivima.

Koliko se zna, porečki je ciborij jedini koji je ukrašen mozaikom. Sprijeda je prikazano Navještenje a na ostalim stranama porečki mučenici. Obrada, materijal i stilske oznake mozaika pokazuju rad mletačkih mozaičara koji su radili u drugoj polovici XIII st. na bazilici sv. Marka u Veneciji.

Neobično je da se na baldakinu ponavljaju u mozaiku isti prizori kao i u apsidi. Dva puta je prikazano Navještenje i mučenici. Oni su, osim sv. Demetrija i sv. Julijana, isti kao i na mozaiku u istočnoj apsidi bazilike.

Mozaici ciborija iz 1277. god. usko su povezani s mozaicima u predvorju bazilike sv. Marka. Na njemu se vidi razvoj mletačkog slikarstva u XIII st.

U mozaiku prednje strane prikazana je scena Navješienja. U lijevom uglu stoji arkanđeo Gabrijel i pruža ruku u znak pozdrava. Djevica sjedi u desnom uglu na visokom tronu ispred pročelja neke zgrade. Arkanđeo stoji na zelenom i valovitom tlu na kome rastu strukovi cvijeća. Iznad Marije je savijeno drvo u obliku lista a iznad Gabrijela drvo ali s dvije zelene okrugle krošnje. Natpis iznad Marijina naviješenja je: ANCELUS . INQUIT .AVE .QUO . MUNDUS . SOLVITUR . AVE.

Na južnoj strani baldakina u okruglim medaljonima prikazani su sv. Mauro i sv. Eleuterije. Uz njih je natpis: SCS MAVRS i SCS ELEUTERIUS.

Ispod ciborija je glavni oltar bazilike. U njemu su relikvije svetih mučenika i porečkih biskupa sv. Maura i sv. Eleuterija. Te su relikvije prenesene na oltar iz Genove 12. svibnja 1934. god.

Na oltaru je najvrednija pala od pozlaćenog srebra a služi kao antependij. Inicijativu da se stara pala zamijeni s novom dao je biskup Ivan VI, rodom iz Poreča.

Pala je duga 280 a visoka 125 cm. Šest pilastara je dijele na pet niša. Niša u sredini pale predstavlja Djevicu s Djetetom; u nišama s desne strane imamo sv. Petra i sv. Maura koji je zaštitnik grada Poreča, te zato drži u rukama model grada; u nišama s lijeve strane Djevice nalaze se dvije figure sv. Marka i sv. Eleuterija. Veliki svetački likovi u nišama izrađeni su u XVIII stoljeću, nakon što je za vrijeme jedne krađe 1699. antipendij jako uništen. Palu od pozlaćenog srebra dao je izraditi 1451. godine biskup Ivan, rodom iz Poreča.

5. Kod sjeveroistočnog ugla Eufrazijeve bazilike dizala se zanimljiva zgrada iz VI st. Nju su neki krivo nazivali mauzolej biskupa Eufrazija misleći da je to bila njegova grobnica. Međutim, to je »Cella Trichora« s tri male apside u obliku trolista kakve se susreću u Tebaidi u Africi, u Korintu, Nolesu, Bizantu, na Siciliji ili pak Sv. Marija »del Canneto« u Puli. Građena je na originalan način. S tri strane središnjega kvadratnog prostora tri konche nose kupolicu.

U prvim su se stoljećima takve zgrade upotrebljavale za obavljanje molitava za pokojne. Najpoznatije su Celine trichorae blizu ulaza u katakombe sv. Kalista (IV st.). Porečka je trihora posebno značajna što ima sprijeda originalni prostor s dvije apside a krov je ovalan. Pod je pokriven mozaicima. Računa se da su zidovi bili obloženi mozaicima. Cella trichora ima devet prozorčića od kojih su još neki zatvoreni prozirnim pločicama od alabastra. Takve su se ploče upotrebljavale za prozore crkava umjesto stakla do IX st.

Te su se celle upotrebljavale i za čuvanje svetih relikvija. U porečkoj se trihori nalazi lijepo izrađen mramorni sarkofag iz 1247. god. U njemu su počivale kosti sv. Maura i Eleuterija prije nego su ih Genovežani, zaraćeni s Mlečanima, ukrali 1354. god. i odnijeli kao dragocjeni ratni plijen. U Genovi su se čuvale moći u crkvi sv. Mateja do 1934. god. kad su svečano povraćene u Poreč i smještene u glavni oltar bazilike.

Uski natkriveni prostor nad ulazom u baziliku naziva se narteks. U tom prostoru skupljali su se katekumeni.

Porečki narteks nastao je iz jednog dijela rimske ulice. Ona je još u V st. prigradom velike predeufrazijeve bazilike pretvorena u predvorje. Svoj konačni oblik narteks je dobio u VI st.

Iz narteksa se dolazi u atrij. On je četverouglato dvorište opkoljeno trijemovima. Osam mramornih stupova s raskošnim kapitelima i četiri četverouglata stupa drže dvanaest arkada a nad njima krov trijemova. Zapadna je strana povezana konstrukcijom baptisterija a istočna usko povezana narteksom. Dva prostrana zida zatvaraju atrij s južne i sjeverne strane. Stupovi nose kapitele s klasičnom dekoracijom pleterja, vitica i pruća. Na njih su postavljeni imposti.

Iza bazilike nalazi se veliki baptisterij (krstionica). On je osmouglasta, dosta visoka zgrada s osam prozora. Stara krstionica pregrađena je za vrijeme gradnje Eufrazijeve bazilike i usklađena arhitekturom novoizgrađenog atrija.

U sredini unutrašnjeg prostora nalazi se šesterostrana udubina bazena za krsnu vodu. U bazen se silazilo stepenicama. Pod je krstionice sigurno bio ukrašen mozaicima ali su na žalost svi uništeni. Najvjerojatnije su se mozaici nalazili oko bazena a i stupovi koji se jednako nisu sačuvali.

Na podu baptisterija ima fragmenata mozaika iz VI st, prenesenih iz bazilike ili drugih sakralnih građevina.

Episkopij, zgrada za biskupa, nalazio se sa sjeverne strane atrija. On je podignut u VI st. Današnji episkopij sačuvao je tek djelomično originalnu konstrukciju. Raznim popravcima i pregrađivanjima tokom stoljeća episkopij je izgubio čistoću stare arhitekture. Prema Freyercvoj analizi postojećeg stanja18 episkopiju se više ne može ništa dodati bez ponovnog istraživanja. Sigurno se sačuvalo više starog zida negoli je Frey zamišljao.

Prvotno je episkopij bio bazilikalno građen sa središnjom dvoranom. Na istočnoj i zapadnoj strani velike kvadratne dvorane bile su male duguljaste prostorije. Sa sjeverne strane nalazile su se tri apside čiji su zidovi bili pojačani plitkim lezenama. Episkopij je podignut na jedan sprat. Današnji drugi sprat nastao je kasnije. Na žalost, kasnija pregrađivanja upropastila su prvotni oblik episkopija.

Premda je Eufrazijeva bazilika prostorno manja od mnogih drugih spomenika starokršćanske arhitekture, ipak se ona među njima ističe. Nakon požara crkve sv. Pavla u Rimu 1823. god jedino je u Poreču sačuvan cijeli kompleks starokršćanske bazilike. Zato se Eufrazijeva bazilika navodi svugdje kao jedna od najbolje sačuvanih starokršćanskih bazilika.

Poreč čuva na jednom lokalitetu nekoliko slojeva mozaičkih podovaodII do druge polovice VI st. Oni s ostacima temelja daju pregled razvoja lokalne starokršćanske arhitekture. Jednako i mozaici u unutrašnjosti bazilike, štukaturom i raznolikim mramornim kapitelima pokazuju istu umjetničku i povijesnu vrijednost. Ona spada u red najljepših bazilika bizantskog stila iz VI st. Za nas je ona jednako važna jer pokazuje očito već potpuno razvijeni kult prema Mariji. O tome osobito svjedoče prekrasni mozaici porečke bazilike.

 

1 A. Amoroso, Le necropoli preistoriche Dei Pizziighì, Atti e memorie della Società Istriana di archeologia e storia patria (naprijed: Atti e memorie), Poreč V 1889;F. Forlatli, L'archeologia della Venezia Giulia nel decenio1926—1936. Atti e memorie, XLVII.'1935. O Poreču vidiM. Prelog, Poreč — grad i spomenici, Beograd 1957; A. Šonje, Poreč — turistički vodič. Poreč 1961.

2 P. Deperis. S. Mauro c S. Eleuteriovescovi e martiri di Parenzo, con apendice di A. Amoroso. Atti e memorie. XIV 1898; O.Marucchi, Le recenti scoperte nel Duomo di Parenzo, Nuovo Bulletinodi archeologia cristiana, 1898, 14—26. i 122—136.

3 »Ova sveta raka čuva nevino tijelo ispovjednika Maura. Ova je prvotna crkva bila obnovljena za one koji će se njemu moliti. Ovdje je on bio dostojno prenesen, gdje je posttm biskupom i mučenikom, U čast tome ovo mjesto bilo je podvostručeno . . .«

4 B. Molajoli, La basilica Eufrasiana di Parenzo, Padova 1943, 11—16.

5 R. Egger, Frühchristliche Kultbauten im südlichen Noricum, Bec 1916.

6 B. Malajoli, n. dj.. XXI. 19.

7 S P. Deperis, Parenzo crisliana, Atti e memorie, v. XIV, fasc. 4, 415—416.

8 F. Fortuiti, Atti e memorie, XLII 1930, 431.

9 f. Deperti, Il Duomo di faremo ed l suol mosaici (unaprijed: II Duomo), Atti e memorie. X 1894, 8—9; W. A. Neuman, Der Dom voti faremo, Beč 1902, 1—17. Prema njima je gradnja bila između godine 532. i 543., dok je za druge bila kasnije: A. fogatschnig, faremo dalle origini sino all'imperatore Giustiniano, Atti e memorie XXVI'1910, 34—36.

10 »Ovaj je hram nekad bio tako trošan da mu je prijetilo rušenje. Niti je bio učvršćen hrastovinom; Bio je malen i bez velikog kamenja na zidovima. Truli krov je visio prijeteći da padne. Kad je pobožni svećenik Eufrazije vidio da će se građevina srušiti, razorio ju je da bi je pretvorio u ljepšu. Sagradio je hram od temelja do vrha, koji, kako vidiš, od nedavna blista od raznobojnog kamenja. Kad je dovršio djelo, upriličio je veliku svečanost, sazvao vjernike u crkvu i posvetio ga Kristovim imenom. Tako je radujući se djelu ostvario svoje želje«.

11 E Syndicus, Die frühchristliche Kunst, Ashaffenburg I960, IM—US.

12 P. Deperis. II Duomo. 15—16.

13 J. Kurth, Die Mosaiken von Ravena, München 1912, 260—263.

14 Pogatschnig, n. dj., 46.

15 P. Deperis, II Duomo, 16. i sl.

16 Lodhe, Der Dont zit Parenzo, Berlin 1894; Errard, L'art byzantin d'après les monuments de l'Italie, de l'Istris et de la Dalmatie, II (Parenzo), Pariz 1901—1903.

17 B. Malaioll, n. dj„ 54, T. 77.

18 D. t'rev. Neue Untertauchungen und Grabungen in Parenzo, Mitteilungen der K. K. Zentralkomission für Denkmalpflege, ser. III, Bei XIII.1915, 121—124. i 117—183.

 

Pogledajte foto galeriju Eufrazijeve bazilike >>