Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.« »Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
»Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’« »Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.« »A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Lk 15,1-3.11.32
Ono što farizeji i pismoznanci nikada nisu razumjeli jest da je Bog, umjesto da se brine kako bi ga se opsluživalo i strahopoštivalo, On se više brine o sreći ljudi. Posljedično tome, ako se farizeji i pismoznanci ne promijene, nikada neće moći upoznati Očevu radost.
O tome nam govori današnji Lukin ulomak u jednoj od najpoznatijih i najomiljenijih prispodoba – o sinu povratniku.
Piše Luka: „Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici“. Evanđelista zapisa – svi -! Svi – grešni i ne-grešni – u Isusa sada slušaju drugačiji ton. Nema više prijetnji niti kazni nego Isusova ponuđena ljubav je i za njih. Ne samo ljubav nego i poštovanje. Svi dođoše k njemu „da ga slušaju.“
A uobičajena reakcija religioznih vlasti: „Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: Ovaj“ Zapazimo da u evanđeljima religiozne vlasti – duhovna elita onog vremena – uvijek izbjegavaju izreći Isusovo ime – nego mu se odnose s najvećih prezirom.
„Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.“ Ne samo da ih prima nego i jede s njima. Jesti znači podijeliti život, sudjelovati u životu. Isus im zatim reče jednu prispodobu – ne svojim učenicima – nego upravo religioznoj eliti – pismoznancima i farizejima.
„Nato im Isus kaza ovu prispodobu“ – ulomak je jako dug te ćemo se stoga zaustaviti samo na ponekim njezinim elementima. Radi se o nekom čovjeku koji je imao dva sina. Mlađi ga je zatražio svoj dio nasljedstva. Vrlo je važno uočiti da je otac razdijelio svoje imanje a prema židovskom zakonu duplo od baštine ide starijem sinu. Spomenuti „mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju“ – odnosno u pogansku zemlju te zbog svoje nesposobnosti upravljanja darovanim „ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.“
Nakon toga upade u nevolju zbog velike gladi u poganskoj zemlji. On koji je sve stavio u novac, nakon što je taj isti novac nestao, postade nitko i ništa. On koji bijaše gospodar kod kuće, sada se nalazi kod gospodara – od gospodara posta sluga.
I što je učinio? „Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji.“ Štoviše, tako je nisko pao jer bì poslan „pasti svinje.“ Svinja je nečista životinja što za njega predstavlja potpuno potonuće ljudskosti. U tom trenutku – bijaše gladan – reče: „Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek“ – ukazuje na očevu velikodušnost ne samo prema sinovima nego i prema slugama – „a ja ovdje umirem od gladi!“ Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu“.
Sada se traži pozornost za točno razumijevanje ovoga što slijedi. Naime, prečesto se ovaj ulomak uzima kao primjer obraćenja i kajanja izgubljenog sina. No, o tome ovdje nema ni riječi. Radi se o mladiću koji razmišlja u vlastitu korist, na temelju materijalnog, na temelju novca. Ono što njemu nedostaje nije njegov otac nego kruh! Ocu ga ne tjera grižnja savjesti nego potreba za hranom; glad ga tjera nazad! Nema ni spomena o žalosti i boli koju je nanio svojoj obitelji.
„I reći ću: ‘Oče, sagriješih protiv Neba – (protiv Boga) – i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.“ Znači da je izgubio svoja prava – a izgubio ih je kada je dobio svoj dio baštine i zbog toga ne može više očekivati da bude primljen kao sin te kaže „Primi me kao jednog od svojih najamnika.“ To nam pokazuje da uopće ne zna kakav je uistinu pravi odnos između oca i sina nego ostaje na odnosu otac – sluge. Ponavljam da se ne vraća jer se kaje nego zbog interesa – ne nedostaje mu otac nego kruh.
Sada nam evanđelista svraća pozornost na oca koji je slika Boga. „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda“ – otac je poštivao sinovu volju ali ga nije zaboravio – čeka ga!
„Ganu se“ Ganuti se, sažaliti se – označuje božansko djelovanje koje vraća život onomu koji ga više nema. Ovo je treći puta da se u Lukinom evanđelju pojavljuje ovaj glagol. Prvi puta u slučaju s udovicom iz Naina kada se Isus ganu, sažali se i uskrisi njezina sina; drugi put sa Samarijancem koji se ganu, sažali se nad ranjenim i polumrtvim te mu povrati život. U očevu djelovanju nema ni trunka prigovora, prijekora, ljutnje, uvrijeđenosti nego samo velike želje vratiti mu život.
Zato otac „potrča“ – u Istočnoj kulturi ovo je nezamislivo. Trčati je uvijek znak sramote te roditelj nikada ne trči ususret svojoj djeci; još manje roditelj u godinama. No, za ovog oca želja vratiti život i čast svom sinu jača je oo vlastitog ugleda. Otac se odriče svoje časti da bi svom sinu vratio čast!
„Pade mu oko vrata“ Kada čitamo evanđelje, pokušajmo se staviti u kožu prvih slušatelja ne znajući ono što slijedi. Prema našem mentalitetu, očekivali bi sasvim drugačiju očevu reakciju – onu koja bi sina eventualno koštala života – jer je ovaj glupan sve spiskao, postao svinjar i još ima hrabrosti vratiti se kući…
No, evo nam iznenađenja od strane oca: „i izljubi ga.“ Evanđelista aludira na prvi veliki oprost u Bibliji kada je Ezav oprostio svom braku Jakovu koji mu je preoteo nasljedstvo (Post 33). Kada se njih dvojica susretoše, Ezav ga poljubi. Poljubac je bio znak oproštenja. I ovdje se isto događa. Otac – slika Boga – oprašta svom sinu prije nego li ga je on to i zatražio. No, sin nema povjerenja te započinje svoj čin pokajanja… „Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom!“ Otac mu ne da završiti rečenicu nego reče: „Brzo iznesite haljinu najljepšu“ Odjeća je bila znak časti odnosno povratak dostojanstva nekoj osobi. Ovaj mladić, sin, izgubio je svoje dostojanstvo – sada mu ga otac vraća. Ali, iznenađenjima tu nije kraj! Nastavlja otac: „Stavite mu prsten na ruku“ – prsten nije samo neki ukras na ruci nego je on bio pečatnjak kojega je nosio upravitelj kuće. Dakle, ovom nesposobnom sinu – svu je baštinu spiskao – otac vraća dostojanstvo i povjerava mu upravu svoje kuće odnosno svega što ima. To otac čini ne znajući kako će se sin u svemu tome snaći. Otac ima povjerenja u njega.
„I obuću na noge“ – vlasnici, gospodari su ti koji su nosili sandale dok su sluge hodali bosih nogu.
I još: „Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se. I stadoše se veseliti.“
Sada na scenu dolazi stariji sin – slika farizeja i pismoznanaca – koji ne htjede ući u kuću, štoviše, protestira. Otac izlazi van, dolazi mu ususret a on? On cmizdri! U ovoj reakciji starijeg brata osjeća se Isusova kritika infantilnosti u kojoj religija drži ljude. Ovako stariji prigovara: „Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim.“ Podsjećam da je na početku prispodobe otac starijem sinu dao duplo više nego mlađem. Bijaše, dakle, njegovo. Zašto onda to nije uzeo? Religija je tome razlog. Religija drže ljude u jednoj infantilnosti a ne u zdravom odnosu prema Bogu – odnosu ljubavi. A ta se infantilnost religije očituje u slijepoj poslušnosti, služenju i podjarmljenosti prema Bogu koja ne dozvoljava radost, sreću, ljubav.
Kao što je otac išao ususret sinu povratniku, tako ide i ovom starijem. No, on ne želi ući u kuću nego nastavlja s prigovorima te mu reče: „ovaj sin tvoj“ – Otac ga podsjeća da je to njegov brat te mu kaže: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.“ Stariji brat to nije niti shvatio niti iskusio jer je živio kao sluga; jer je svog oca doživljavao kao gospodara a ne kao oca.
„No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj“ Stariji sin je rekao: „ovaj sin tvoj“. Otac, pak, mu reče „ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“ Dakle, Isus poziva farizeje i pismoznance da se raduju što za njim idu grešnici, bezvjernici. No, oni – oslijepljeni lažnom i prijetvornom pravednošću i vjernošću prema Zakonu – ne mogu shvatiti niti razumjeti Božje milosrđe.
Izvor: >>>>
PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić