Iz homilije pape Franje, 3. 11. 2018.
Ono što svijet traži i čime se razmeće – časti, moć, izgled, slava – prolazi, ne ostavljajući ništa iza sebe. Da bi se pripremali za nebo prijeko nam je potrebno udaljiti se od svjetovnih vanjština. Treba reći ne „kulturi šminke“, koja uči brinuti se za vanjštinu. Potrebno je, naprotiv, čistiti i čuvati srce, čovjekovu nutrinu, koja je dragocjena u Božjim očima; a ne vanjštinu, koja nestaje…
Život širi svjetlo samo ako se troši u služenju. Tajna života je u tome da se živi da bi se služilo. Služenje je ulaznica koju treba pokazati na ulazu na vječnu svadbu. Ono što ostaje od života, pred pragom vječnosti, nije ono što smo zaradili, već ono što smo dali. Smisao života je odgovoriti na Božju ponudu ljubavi. A odgovor prolazi kroz istinsku ljubav, sebedarje, služenje. Služenje ima svoju cijenu, jer znači trošiti se, a u našem služenju ne služi životu onaj koji ne živi da bi služio. Tko previše čuva svoj život, gubi ga.
Molimo za milost obnavljanja naše prve ljubavi s Gospodinom, iz dana u dan. Velika napast je utonuti u život bez ljubavi, koji je poput prazne posude, poput ugašene svjetiljke. Ako se ne ulaže u ljubav, život se gasi. Oni koji su pozvani na svadbu s Bogom, ne mogu se pomiriti sa sjedilačkim načinom života, lišenim oduševljenja, tražeći mala zadovoljstva i težeći prolaznim priznanjima. Mlak život, zadovoljan obavljanjem vlastitih dužnosti bez darivanja sebe samoga, nije dostojna Zaručnika.