Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)

Tko se ne bi oduševio i tko ne bi ozbiljno razmišljao o najvišoj naravi kad čuje nazive Duha? Nazvan je Duhom Božjim i Duhom Istine koji od Oca proizlazi. Duh pravi, Duh poglaviti i Duh Sveti osobit je i poseban njegov naziv. Sva živa bića koja trebaju posvećenje snažno za njim žude. On ih svojim dahom tako reći natapa i pomaže da postignu svoj vlastiti i prirodni cilj.


On je izvor svetosti i svjetlo pomoću kojega razum spoznaje. On daje svoje rasvjetljenje svakom razumnom biću da može spoznati istinu. Po naravi je nedostupan, ali u svojoj dobroti dopušta da ga možemo doseći. Sve ispunja svojom snagom, ali se saopćuje samo onima koji su ga dostojni. Ne daje se svima u istoj mjeri, nego svoju silu dijeli prema veličini vjere.


Jednostavan je u svojoj biti, ali djeluje na razne načine. Sav je prisutan na pojedinim mjestima, a sav je i na svakom mjestu. Tako se daje da sam ništa ne gubi. Svi postaju njegovi dionici, ali tako da on sam ostaje čitav, poput sunčeva svjetla koje iskazuje blagodat pojedincu kao da ga jedino on uživa, a u isto vrijeme obasjava zemlju, i more, i spaja se sa zrakom. Tako je i Duh Sveti uza svakoga onoga koji ga je vrijedan kao da je samo uz njega, a ipak svima dijeli dosta i obilno milosti. Koji sudjeluju u njegovu životu, sudjeluju koliko im dopušta njihova narav, a ne koliko bi im se on mogao dati.


On uzdiže srca prema visinama, on vodi slabe, a usavršuje one koji su već uznapredovali. On rasvjetljuje one koji su očišćeni od svakoga grijeha i oduhovljuje ih po zajedništvu koje imaju s njim. I kao što svijetli i sjajni predmeti, obasjani sunčanom zrakom, i sami postaju izvanredno blistavi i iz sebe ižaruju drugo svjetlo, tako i duše pune Duha Svetoga, njime obasjane, i same postaju duhovne i drugima posređuju njegovu milost.


Tu je vrelo poznavanja budućnosti, razumijevanja otajstava, shvaćanja tajni, podjele darova, nebeskoga života i veselja s anđelima. Odatle izvire beskrajna radost, ustrajnost u Bogu i sličnost s Bogom, a odatle i ono od čega se ništa uzvišenije ne može željeti — da postajemo bogovi, da se pobožanstvenjujemo.

Iz Rasprave o Duhu Svetomu, svetoga Bazilija Veliko ga, biskupa
(GL. 9,22-23:PG 32,107-110)