Kako treba razmatrati Gospodinovu muku (Sv. Petar Alkantarski)
Ponajprije naglašavam, da u Kristovoj muci valja napose šest stvari razmatrati, i to: žestinu njegovih boli da bismo s njim suosjećali. Nadalje treba da razmatramo težinu svojih grijeha, koji bijahu uzrokom ovih muka, da bismo ih okajali. Zatim treba da razmatramo veličinu ovoga dobročinstva, da bismo mu za nj bili zahvalni. Nakon toga ćemo razmatrati o prikladnosti ovoga otajstva, da bi nas obuzelo divljenje. I napokon ćemo razmatrati mnoštvo Kristovih kreposti, koje u muci napose dolaze do izražaja, da bismo ih s jedne strane što bolje uočili, a s drugim opet da bismo im se divili. Zato ćemo gdjekada u samim razmatranjima iz dubine srca suosjećati s Kristovim bolima koje su bile izvanredno velike, kako zbog nježnosti njegova tijela, tako zbog izvanredne njegove ljubavi, a i zato, što ih je bez ičije utjehe podnio.
Tu i tamo ćemo u sebi razbuditi bol zbog svojih grijeha razmatrajući kako su oni bili uzrokom tih groznih patnja. A gdjekada ćemo opet u sebi raspirivati oganj ljubavi, razmatrajući Kristovu bezgraničnu ljubav, koju je na križu očitovao i cijelom svijetu objavio. A sjetit ćemo se i onoga dobročinstva, što nam ga je pružio u muci, jer nas je uz tako veliku cijenu i tako obilnim zaslugama otkupio, a mi sami uživamo plodove i blagodati toga otkupljenja.
Koji puta ćemo razmišljati o tome, kako je Bog izabrao prikladan način, da izliječi našu bijedu, tj. da zadovolji za naše opačine, da iziđe u susret našim potrebama, da nas učini dionicima svoje milosti da suzbije našu oholost, da nas potakne na prezir svijeta, da bi nas pridobio za ljubav i radosno podnošenje križa, siromaštva, strogosti, nepravdi i napokon sviju drugih hvalevrijednih napora. Osim toga neće biti naodmet dobro uočiti primjere onih kreposti, koje su se prvenstveno isticale u cijelom Kristovu presvetom životu i muci, naime, njegovu krotkost, strpljivost, poslušnost, milosrđe, siromaštvo, ljubav, poniznost, dobrohotnost, čednost i ostale kreposti, koje odsijevaju gotovo u svim njegovim djelima slično kao što zvijezde sjaju na nebeskom svodu.
To treba da učinimo prvenstveno zato, da bismo ih, koliko možemo, nasljedovali, izbjegavali besposlicu, da bismo razum i milost, koju smo u tu svrhu od njega primili, posvema za ovo upotrijebili; da bismo ga prema svojim silama, koliko on dopusti nasljedovali i stupali njegovim tragom. Ovo je najbolji i najkorisniji način razmatranja Gospodinove muke, da bismo se naime odlučili za nasljedovanje, od kojeg ćemo prijeći na preoblikovanje, da bi svatko mogao s apostolom reći: »Živim, ali ne više ja, u meni živi Krist.« (Gal 2, 20)
Osim toga u razmatranju Gospodinove muke treba da promatramo Krista kao da ga imamo pred očima i kao da nazočni gledamo, što je pretrpio. A ne smijemo samo prionuti uz povijest muke, nego treba da svratimo pažnju i drugim okolnostima. Posebice ćemo posvetiti pažnju ovim stvarima: tko je onaj, koji trpi, za koga, kako i zašto trpi. Onaj koji trpi, Bog je svemogući, beskonačni, neizmjerni. — Za koga trpi? Za najnezahvalnije stvorenje cijeloga svijeta, koje je zaboravilo njegova dobročinstva. — Kako trpi? S najdubljom poniznošću, ljubavlju, dobrohotnošću, blagošću, milosrđem, strpljivošću, čednošću itd. — Zašto trpi? Ne zbog svoje koristi niti zbog naših zasluga, nego zbog neizmjerne ljubavi, milosrđa, dobrote i neizmjerne ljubavi prema nama.
Napokon, nije dosta samo razmatrati o njegovim vanjskim bolima, nego također i o unutrašnjoj tjeskobi. Daleko se više toga može pronaći u Kristovoj duši negoli u tijelu, kako zbog bolnijeg doživljavanja patnja, tako zbog drugih učinaka i stvarnosti, koja u njoj postoje.