Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)

 

Evanđeoski odlomak koji čitamo na Pepelnicu kada započinjemo sveto korizmeno vrijeme govori nam o istinskom duhu koji trebamo posjedovati dok postimo, molimo i dijelimo milostinju. Isus jasno ističe da nije dovoljno samo po sebi postiti, moliti i činiti djela milosrđa, nego to treba činiti u duhu samozatajnosti i poniznosti koji je po volji Ocu nebeskom, čime jasno i nama govori u kojem duhu i sami trebamo živjeti korizmu. Ona je s jedne strane vrijeme intenzivnog darivanja, bilo kroz post, bilo kroz molitvu ili milostinju, ali je ujedno i vrijeme velikog primanja od Oca koji vidi u tajnosti i koji nam uzvraća mnogo obilatije nego što mi možemo dati. Stoga je ovo milosno korizmeno vrijeme doista vrijeme traženja i primanja od Boga, kada svaki od nas postom, molitvom i milostinjom traži uslišanja i očekuje primiti obilnije milosti od njega. Ali dobiti što traži i primiti obilje Božjih dobročinstava može samo onaj tko je prije darovao, to jest primiti od Boga može samo onaj tko je prije toga oslobodio svoje srce, a najlakši i najjednostavniji put oslobađanja srca je darovati čovjeku što treba od onoga čime sami obilujemo.

Zato autentično duh korizme od nas pretpostavlja veliku skromnost duha, kako ne bismo preuzetno i farizejski u prvi plan isticali vlastita dobra djela, zaboravljajući pri tom ona Božja, kako je to znao lijepo istaknuti i sveti Augustin potičući svoje vjernike na autentičnu pobožnost: „Ali našim molitvama, da bi leteći mogle lakše doći do Boga, uz milostinje i postove, dodajmo krila pobožnosti. Iz toga kršćanski duh shvaća koliko treba biti daleko od krađe tuđe stvari kad čuje da je slično krađi ako svoj višak ne podijelit s potrebnim. Gospodin veli: Dajte i dat će vam se, otpustite i otpustit će vam se. Ove dvije vrste milostinje da dijelimo i otpuštamo, milosrdno i  žarko činimo, mi koji molimo Gospodina da nam udijeli dobra i da nam ne uzvraća na zla. Dajte, veli, i dat će vam se. Ima li što istinskije i pravednije: da onaj tko odbija dati, vara sama sebe i potom ne prima? Ako seljak bestidno traži žetvu tamo gdje zna da nije prethodno sijao, koliko bestidnije traži od Boga bogatog darivatelja onaj koji nije htio uslišati siromaha koji potražuje pomoć? U siromašnom je se htio nahraniti onaj koji ne oskudijeva. Našeg Boga koji je potreban ne prezrimo u siromašnome, kako bismo se potrebni zasitili u njemu bogatome. Imamo potrebnih i potrebni smo: dajmo dakle, kako bismo primili.“

No darivanje nije samo darivanje zemaljskih dobara. Ono postaje slika međusobnog osobnog darivanja i boljih ljudskih odnosa, mira i pomirenja među ljudima, drugom milostinjom koja je mnogo važnija od dijeljenja zemaljskih dobara, jer postaje stvarni duhovni korizmeni ulog. A tko nije u duhovnom miru s braćom, ne može niti ispravno moliti, postiti i dijeliti milostinju. Čini krupni previd onaj tko nema istinskog duha zajedništva s drugima u pogledu zemaljskih dobara, a očekuje za nagradu nebeska, kako to jasno veli i sveti Augustin:  „Da on nije obećao, bilo bi bestidno htjeti dati ova a primiti ona dobra, a pogotovo ne htjeti dati ova, koja pak ne bismo niti imali da ih ne daje onaj koji nas hrabri da ih dajemo. Koji bi to bio bezobrazluk da i u jednima i drugima se ufamo da će nam Bog dati, a u onim najmanjim stvarima preziremo što nam zapovijeda? Otpustite i bit će vam otpušteno. To jest, zaboravite i bit će vam zaboravljeno. Neka se sluga izmiri sa slugom, da ne bi Gospodin kaznio nepravednog slugu. U ovoj vrsti milostinje nitko nije siromašan.“

Sveti Augustin je tako na radikalan način protumačio smisao korizme najprije u iskrenom odnosu s Bogom kroz pobožnost, po kojoj sva ostala pokornička djela primaju krila, ali po kojoj krila prima i iskreno čovjekoljublje. Tko potom ne ide ususret čovjeku, nema pravo stati pred Boga i tražiti. U tom duhu tko ne otpušta drugima grijehe i dugove, uopće ne moli na ispravan način, jer je opraštanje sastavni dio molitve koju nas je naučio moliti naš Gospodin. Samo ako iz dana u dan poboljšavamo svoje odnose s ljudima, možemo reći da smo razumjeli bit korizme kao vremena za intenzivno zajedništvo s Bogom. Trudimo se i sami u ovom svetom vremenu imati istinski duh korizme, a Otac koji vidi u tajnosti uzvratit će nam obilato.

prof. Ivan Bodrožić