„Ako pak Krist nije uskrsnuo uzaludno je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista, kojega nije uskrisio“ (1 Kor 15,14s). Ovim riječima sv. Pavao snažno naglašava važnost i značenje Isusova uskrsnuća. Temelj naše vjere je Isusovo uskrsnuće. Ako se iz kršćanske vjere izostavi Isusovo uskrsnuće on ostaje vrijedan spomen o Bogu i ljudima; postaje neki oblik svjetonazora, a vjera u sebi nema snage i postaje mrtva. Isus bi možda ostavo velika osoba u povijesti, ali ipak samo u ljudskim dimenzijama. Samo ako je Bog Krista uskrisio dogodilo se nešto novo, nešto što mijenja svijet i čovjekovu situaciju. Ako je Isus uskrsnuo tada se Bog doista u njemu pokazao.
Isusovo uskrsnuće je odlučujuća točka u traganju za Isusom. Ako Krist nije uskrsnuo onda je on bio – pripada povijesti, ali ako je on uskrsnuo on jest – on je živ i danas.
Ako je Kristovo uskrsnuće, a jest, stvarnost onda je dosita započelo nešto novo i važno. Valja, stoga dobro osluhnuti svjedočanstvo Novoga Zavjeta. Ta nam se svjedočanstva, istina, pojavljuju u složenom obliku i postavljaju mnoga pitanja. Što se tu dogodilo? Što je bilo, neposredno poslije Isusove smrti i ukopa? I onima koji su se susreli s Uskrslim, svjedoci, nisu lako našli načina kako to priopćiti. Bili su suočeni sa stvarnošću koja je za njih posve nova, koja je bila iznad obzora njihovih iskustava.
Evanđelista Marko nam prenosi raspravu koju su vodili Petar, Jakov i Ivan dok su silazili s brda Preobraženja na kojem im je Isus zapovjedio da nikome ne govore o iskustvu preobraženja dok on od „mrtvih ne uskrsne“. Pitali su se, naime, među sobom, što znači to njegovo „od mrtvih ustati“. (9, 9). Doista što je to? Što je to uskrsnuće od mrtvih?
Recimo, ponajprije, ono što prema evanđeoskim izvještajima i vjeri koja iz toga proizlazi uskrsnuće nije. Uskrsnuće nije čudesno oživljavanje mrtvaca. Kad bi uskrsnuće bilo samo oživljavanje mrtvaca, to se nas ne bi ticalo, bilo bi za nas beznačajno. To ne bi bilo ništa važnije od liječničkog umijeća oživljavanja kliničkih mrtvaca – sposobnosti reanimacije. Takvo oživljavanje Isusa ništa ne bi promijenilo u našem životu, u ovom svijetu, u našem postojanju. Čudesno oživljavanje mrtvaca značilo bi isto što i oživljavanje mrtvaca iz Naina (Lk 7,11-17), Jairove kćerke (Mk 5,22-24. 35-43) ili Lazara (Iv 11, 1- 44). Svi su oni, nakon izvjesnog tijeka vremena ponovno umrli.
Sva mnogobrojna svjedočanstva Novog Zavjeta ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi da se kod Isusova uskrsnuća dogodilo nešto posve drugo. Isusovo uskrsnuće je bio prodor u novi život, u život koji više nije podložan zakonu smrti, nego je uzdignut iznad toga. To je život koji je otvorio vrata u novu dimenziju ljudskog postojanja.
Stoga, Isusovo uskrsnuće nije pojedinačni događaj koji bismo mogli zanemariti ili koji pripada samo prošlosti, nego „mutacijski skok“u povijesti. U Isusovu uskrsnuću se dogodila jedna nova mogućnost ljudskog postojanja koja se svakog tiče i otvara nove mogućnosti, novi oblik budućnosti za sve ljude.
Sv. Pavao nerazdvojivo povezuje Kristovo uskrsnuće i kršćane: „Jer ako mrtvi ne uskrišavaju, ni Krist nije uskrsnuo… A sada: Krist je uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih (1 Kor 15,16.20). Kristovo uskrsnuće je univerzalno događanje; otvaranje jedne nove dimenzije ljudskog postojanja. Isus se nakon uskrsnuća nije vratio u redoviti ljudski život u ovome svijetu. On je ušao u jednu drugačiji, novi život – u Božju beskrajnost i odatle se očituje svijetu.
To je za učenike bila posve nova stvarnost u kojoj se nije bilo lako snalaziti. Bilo je među njima mnogo oklijevanja, čuđenja i nevjere. Ipak, toj novoj stvarnosti se više nisu mogli oduprijeti: to je uistinu On – Uskrsni Gospodine; on živi, on govori, može ga se dodirnuti – iako više ne pripada ovome svijetu. Proturječje je bilo neopisivo: bio je posve različit, ali ne oživljeni mrtvac, nego onaj koji živi u Bogu na nov način zauvijek. On više ne pripada ovome svijetu, ali je u isto vrijeme stvarno tu – On sam. Radilo se o iskustvu koje je nadilazilo svako dotadašnje iskustvo.
Je li moguće da je to stvarno tako? Neki će reći ne, nije moguće. Prirodoznanstvena i materijalistička slika svijeta se u ovome neće snaći. Ipak, u Isusovu uskrsnuću ne može biti suprotstavljanja onome što danas zovemo znanošću. Znanost se oslanja na ponavljanje, provjeravanje i donošenju definicija i formula. Kad je riječ o Isusovu uskrsnuću, riječ je o nečemu što se ne pojavljuje u našem iskustvenom svijetu. Govori se o nečemu novom, do tada jedinstvenom, o novoj dimenziji stvarnosti koja se očitovala. Je li to u suprotnosti sa znanošću? Može li postojati samo no što se uvijek ponavlja? Može li postojati nešto novo, nepredvidivo, nepredočivo, neponovljivo, neočekivano? Budući da Bog postoji onda može postojati i nova dimenzija ljudske stvarnosti. Postoji cilj i smisao postojanja: sjedinjenje konačnog i beskonačnog, sjedinjenje čovjeka i Boga, pobjeda nad smrću.
Ova stvarnost živi u nama na principu „kraljevstva nebeskog“, kao gorušičino zrno (Mt 13,31) koje u sebi nosi beskrajnu moć Božje mogućnosti života. Isusovo uskrsnuće je s ljudskog gledišta malo vidljivo, najmanje sjeme, ali u sebi nosi istinsku puninu života.
Brate i sestro, vjeruješ li ovo? Vjeruješ li stvarno u Isusovo uskrsnuće? Vjeruješ li da je Isus živ? Prihvaćaš li Boga koji po Kristu na nov način zahvaća u tvoj život? Vjeruješ li da već po sakramentima koje primaš već posjeduješ u sebi gorušičino sjeme koje u tebi želi donijeti obilje života?…
Ako istinski vjeruješ tvoj će život zahvatiti Božja ljubav, radost i mir Krista uskrsloga, svi tvoji problemi, poteškoće, patnje, nevolje, siromaštvo, grijesi… postat će beznačajni zbog spoznanja onog najizvrsnijeg – Gospodina uskrslog. Ova ti tvrdnja može izgledati kao lijepa i poželjna teorija, no, ako počneš dublje prijateljevati s Kristom, a ne možda samo deklarativno sebe nazivati kršćanima, ubrzo ćeš doživjeti novu snagu Uskrsnog Krista koja će postati najvažnije dio tvoga života. Neka po zagovoru Isusove Majke Marije, tako bude.